Paul Westerberg je najglasniji i najbolji pjesnik teenagerske strepnje kojega je rock and roll ikada imao! Njegove je stihove s albuma "Tim" grupe The Replacements jedan kritičar usporedio sa Salingerovim rečenicama iz romana "Lovac u žitu". Životni i umjetnički kredo brušen u školi za problematičnu djecu, burnim mladenaštvom, a potom bezglavim poniranjem u svijet rock and rolla, učinio je Westerberga jednim od najvoljenijih američkih autora, a The Replacementse jednim od najboljih sastava svih vremena. On je bio duša banda. Cijenu odrastanja Westerberg je platio razlazom Matsa (krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća) i pretjeranim količinama alkohola.
Na svojim solo pločama (redom: "14 Songs", "Eventually" i "Suicaine Gratification" ) mladenačku je zbunjenost zamijenio, hm, zrelošću. Sada je on pjesnik srednjeg doba, sa svim potresima i krizama koje ono nosi. No sve ovo vrijeme poslije The Replacementsa griješio je u jednome - uporno je nastojao naplatiti svoj talent. Pretpostavljam da mu je to i polazilo za rukom. Albumi su mu redovito dobro prolazili kod kritike, a pjesma "World Class Fad" bila je popriličan hit u vrijeme popularnosti filma Camerona Crowea "Singles" za koji je skladana. Naš Paul je tenisice i jeans zamijenio Armanijevim odijelima, radeći uglavnom zanatski korektnu glazbu. Ali ništa više. Nije bilo KWANA, kako je to rekao lik Cube Goodinga Jr.-a u još jednom Croweovom filmu, remek-djelu "Jerry Maguire". U cijelom tom šarenom i zanosnom paketu - slava, novac, kuća, djeca, ljubimci - jednostavno nije bilo kwana, nije bilo pravog, nepomućenog umjetničkog impulsa koji ga je krasio prije petnaestak i više godina.
Sada ga ima. Vratio se. Da ne bi bilo zabune, i Grandpaboy je Paul Westerberg. Riječ je o dva diska u jednom pakiranju, no ipak dovoljno drugačija da ih je i on sam tako poželio razlikovati. Radi lakšeg predstavljanja usporedimo nove pjesme s onima iz razdoblja Matsa. "Stereo" je nježniji dio. "Fucked-up folk music", rekao bi sam Westerberg, koji proizlazi iz balada poput "Here Comes The Regular" ili "Androgynous". Riječ je uglavnom o folky baladeskama ili mid- tempo komadima. "Mono" se nastavlja na "Bastards Of Young" ili "Alex Chilton", riječ je o sirovom rocku poslije kojega Stonesi doista više ne moraju tražiti razloga za mirovinu. Pjesme "2 Days Till Tomorrow", "Dirt To Mud" ili "Boring Enormous" svojom jednostavnošću , neposrednošću (Westerberg je uglavnom sve sam odsvirao!) i uvjerljivošću bez problema izdržavaju usporedbu s najboljim danima The Replacementsa.
Paul Westerberg je ponovno otkrio dječaka u sebi, ima kwan, a njegove nove pjesme vrhunac su prvog polugodišta 2002. godine!!! Teško da će ih itko u skorije vrijeme nadmašiti!