Da Novi Zeland ipak ne asocira nužno na pop senzibilitet upokojenih vedeta tipa The Bats ili The Verlaines, znamo još od onda kada smo prvi put čuli (za) Dead C ili pak Bailter Space- nikad dovoljno vrednovane zvučne konstruktore kojima HDU podosta duguju. Naime, i HDU (sada već sa nekoliko izdanja iza sebe) kao i spomenute novozelandske "izdajice" najviše plijene prolongiranim i repetitivnim gitarističkim vrtlozima potcrtanim nagovještajima zlokobnosti. No, dok su Bailter Space tako "statičnim" pristupom ne samo definirali takav zvuk već i kao od šale iznjedrili nekoliko vrhunskih i cjelovitih albuma, HDU ne uspijevaju zadržati tenziju kroz sve 43 minute koliko Fireworks odbrojava od početka. Producent Steve Albini je napravio odličan posao podebljavši zvuk banda, te tako očvrsnuti i zgusnuti HDU često podsjete na "ambijentalnu" verziju Shellac. Sam album počinje frenetično sa furioznom Visionson, a ovdje ima još nekoliko grandioznih momenata u kojima trojac pogodi pravu žicu (npr. Concentricity ili The 3 Second Rule), no tijekom ostalih pjesama "vrelina" i intenzitet osciliraju u amplitudama i ponegdje cijela priča asocira na nešto kontroliraniji jamming. Naravno, palci gore za HDU kojima se ionako smiješi bolja budućnost (nastup na razvikanom i emeninetnom All Tomorrow's Parties festivalu), no šteta je što već sada nisu dosegli onu platformu do koje očito mogu stići.