Zlu toplinu svojevremeno su u Sonny's Burning (sjećate li se povika "Hands up who wants to die!"?), jednom u nizu svojih delirija mahnitosti spominjali The Birthday Party, band kojeg se često spominje u korelaciji sa Oxbow. Koliko god je takva usporedba nategnuta i pomalo neprimjerena, s druge je strane potpuno razumljiva jer je za (auto)destruktivnog Cavea i njegovu nakaznu kohortu vrijedilo ono što se imputira izopačenim Oxbow: fragmentirana, tjeskobna, i divlja glazba koja se negdje u ishodištu oslanja na izvitopereni i (per)mutirani blues te ekspresivni live nastupi kojima dirigira karizmatični frontman, a tijekom kojih publika gutajući knedle podjednako promatra pozornicu i osvrće se prema izlazu. No, tu sličnost i prestaje (ne samo zbog toga što možete biti sigurni da za nekih 15 godina upečatljivi vokalist Eugene Robinson neće snimiti duet s inačicom Kylie Minogue) jer The Birthday Party možete slobodno i bez ikakvih problema odvrnuti i danas, dok Oxbow, ruku na srce, osim što djeluju mnogo zakopčanije i suspregnutije od mahnitih Australaca ne nude ništa drugo osim šok terapije. Nepobitno je da tijekom prvih nekoliko slušanja "An Evil Heat" od monstruzonog uvoda The Snake And The Stick do završne polusatne mrcine Shine (Glimmer) kruži utrobom odbijajući se od opne do opne, no kada nakon nekoliko tretmana otupi oštrica potencirane karnalnosti i kada popusti intenzitet, ovdje ne ostaje mnogo toga i sve podsjeti samo na primjerice "ozbiljnije" US Maple. Ipak, svejedno i bez obzira na ograničen rok trajanja, stoji da se ovakve glazbe (a posebno ovakve interpretacije) danas ne dotiče mnogo bandova i zbog toga (no nikako ne samo zbog toga) Oxbow toplo preporučam.