Način na koji Vic Chesnutt iz svoje užarene invalidske stolice piše i pjeva o ljudima, predmetima i događajima iz svojega suženog vidokruga učinio ga je jednim od najuvjerljivijih američkih skladatelja unatrag desetak godina. Jednako koliko je u stanju slušatelja navesti na smijeh, Vic ga zna natjerati da se meškolji i znoji od nelagode. Jedno je pouzdano - svatko tko je bar jednom pošteno poslušao koju od njegovih sjajnih pjesama zna da pred sobom ima hrabrog čovjeka vrijednog divljenja. Nikako sažaljenja. Godine 1995., između svojih samostalnih ploča "West Of Rome" i "Is The Actor Happy?" (autentično lo-fi remek-djelo!!!), on se udružio sa skupinom Widespread Panic na prvom albumu potpisanom imenom Brute, "Nine High A Pallet". Ovo je druga suradnja susjeda iz Athensa u Georgiji. Ovog puta nema Davida Loweryja (bivšeg Camper Van Beethovena, danas u Cracker), no studijske usluge dečkima i dalje pruža znani John Keane (nekoć radio s removcima). Widespread Panic na glasu su kao jedan od najjačih jamming sastava američkog juga. Praše pravi pravcati južnjački rock nalik na Skynyrde i Allmane. No bez obzira koliko su uvjerljivi, to pomalo banalizira Chesnuttuvu skladateljsku vještinu. Meni se on više sviđa u svom "prirodnom" psycho-folk izdanju. Dojam popravlja njegova reska satira i prepoznatljiva vokaliza. "Co-Balt" mi se, ipak, doima zanimljivijim od prvijenca. Ploču nose besprijekorne skladbe "You Got It All Wrong" i "Expiration Day". Na žalost, ostatak materijala gubi se katkad u zamornom jammingu. Za usporedbu, Vicu je bolje "legla" suradnja s grupom Lambchop na prekrasnom albumu "The Salesman And Bernadette". Što ne znači da nije riječ o albumu vrijednom slušanja. Dapače.