Bob Dylan je svojevremeno izjavio: "Ne znam o čemu su moje pjesme... Neke su o četiri minute, a neke o pet". Svi znamo da nisu, naravno. Ali pjesme grupe Okkervil River nekoć su bile baš takve - male porcije besmisla. Trio netipičnih Teksašana iz Austina prije dvije godine objelodanio je prvijenac u vlastitoj nakladi, jednako odvaljenog imena "Stars Too Small To Use". Ne mareći previše za proteste i negodovanje okoline, Okkervil River ponudili su svoj suludi punk-folk . Mene su tada podsjetili na klince iz indie-filma "Desert Blue" koji uslijed nedostatka pitke vode i pojačanog djelovanja ultraljubičastih zraka bjesomučno pustinjom jašu kartinge i igraju se eksplozivom. Naš trojac je umjesto štapina i TNT-a, doduše, zlorabio zakržljale setove perkusija i gitare "od deset dolara". No efekti su bili slični. "Ponoćna ekskurzija Willa Oldhama i Michaela Gire na grobove leadbellyja i Nicka Drakea", rekoše tada u lokalnom "Austin Chronicleu". Možda, listi putnika dodao bih Violent Femmes u punom sastavu. Turistički vodiči - još jedni Austinci, Old 97's. Danas su Okkervil River na maloj etiketi iz Indiane. Zove se Jagjaguwar i ugošćuje sjajne sastave poput Drunk i Manishevitz. Malo (kažem, malo) su ozbiljniji i naučili su svirati (nisu više "punk"). Pjesme "Red" i naročito "Kansas City" (inspirirana Altmanovim filmom), s početkom, sredinom i završetkom (!), nalaze se među mojim favoritima iz ovogodišnje produkcije. Naslovnicu albuma kao da im je oslikao naš vrli striper Dubravko Mataković. Eto, takav folk- rock sviraju Okkervil River.