Drugi album skupine iz Seattlea, prekrasnog imena koje se u neformalnim rock krugovima veže uz lik i djelo izvjesnog Johna Rodericka. Roderick (zgodnog li prezimena!) je po nekima "indie inačica Michaela Stipea". Ako se mene pita, svojim je pjesmama on puno bliži "slackerima" poput Stephena Malkmusa ili pak power-poperima poput sugrađana The Posies. Popis uglednika s gradske rock scene koji su poduprli The Long Winters doista je impresivan, ali je u konačnici i pokazatelj Roderickova dobrog ukusa (mogu se tu, pak, istražiti i mogući utjecaji). Koproducenti su Ken Stringfellow i Chris Walla (Death Cab For Cutie), sviraju dobro znani Peter Buck, Scott McCaughey, Jon Auer, Blake Wescott (Pedro The Lion) i još neki. The Long Winters pjevaju zavodljive i simpatične dosjetke ("Cinnamon": "It was a hospital, I was delirious/ I clung to the stretcher/ I drew them a heart/ They said, 'Do you remember when you saw her last?'/ I said, 'Her skin is cinnamon, her skin is cinnamon.'"??), s "maznutim" frazama Motowna ("Scared Straight"), power-popa, ima tu i steel gitare, organa... "When i Pretend To Fall" jači je od prvijenca "The Worst You Can Do Is Harm". On možda jest više zanimljiv kao užiće u kreativnom procesu, a manje kao krajnji produkt, no sasvim je lako podijeliti taj stvaralački zanos s Roderickom i prijateljima. Čas štosno, čas gorko, potom slatko i nadasve jako, jako simpatično.