Moj omiljeni singer-songwriter izbacio je na tržište svoj dvanaesti službeni album! Već se godinama divim i obožavam Freda Eaglesmitha te smatram da je jedan od najboljih, najtradicionalnijih, najrockerskijih, najuzbudljivijih i najnepoznatijih (!?) velikih country-rock autora! Kada netko provede 250 dana u godini na putu i koncertima diljem SAD-a, i tako već godinama, za njega se mora reći da je istinski stjegonoša americane (iako je Kanađanin). On i njegovi glazbenici posjeduju mali bus kojim putuju i time zarađuju za život i svoje obitelji. Za Freda Eaglesmitha i prijatelje vrijeme iskonskog rock'n'rolla nikada nije završilo.

''Ja sam rock-zvijezda bez popularnosti i drago mi je zbog toga!''

Njemu slava apsolutno ništa ne znači, njemu je važna samo glazba i njegove pjesme. On je običan čovjek koji piše izvanredne pjesme, odašilje silnu energiju na koncertima i albumima, te svoje dane provodi u trapericama i kariranoj košulji (ili majici). Njemu vanjski imidž apsolutno ništa ne znači, njemu je važno biti dobar i pošten čovjek. On je Veličina! Planina! Ljudina!

Balin je nešto novo u njegovom cjelokupnom opusu. Album je za razliku od njegovih prethodnih energičnih country-rock albuma čisti bluegrass proizvod.

''Evo što mi je bilo na umu kada sam odlučio napraviti bluegrass album: Nema novih bluegrass pjesama i ljudi uglavnom sviraju Little Maggie opet i opet i opet. To je super stvar ali treba se malo i odmaknuti od toga. Stvarno, htio sam učiniti to, da donesem neke nove pjesme u bluegrass svijet. Mnoge moje ranije pjesme su pisane u bluegrass stilu prije nego sam ih transformirao u malo žešću formu.''

Ove rečenice najbolje govore u kojem je smjeru Fred usmjerio svoj zadnji uradak. Sedamnaest potpuno novih pjesama načinjenih uz nezaobilaznu suradnju sa Willie P. Bennettom (''Jimi Hendrix of the mandolin'') dokazuje da čega se god uhvati Fred Eaglesmith to jednostavno mora biti dobro. Prateći band se ovaj puta zove The Flathead Noodlers i među njima treba spomenuti Rogera Marina (bas vokali, akustična gitara), Dana Walsha (dobro), John P. Allena (violina) i Craiga Bignella (banjo). Njegove pjesme o radnicima, farmerima, skitnicama, običnim ljudima, traktorima, vlakovima, pitama na prozoru, psima, borbama pijetlova, prašnjavim putovima i visokim gorjima su pjesme koje će dugo, dugo ostati kao velika vrijednost i kad svih nas više ne bude (nedavno je izašla kompilacija na kojoj njegove pjesme izvode, između ostalih, Mary Gauthier, Jay Bennett, Kasey Chambers...). Mnogi ga uspoređuju sa Steveom Earleom, Bruce Springsteenom i Billy Joe Shaverom, ali njega ne treba uspoređivati. Njega treba staviti uz bok ovih navedenih bogova. Ja jednostavno ne mogu izdvojiti niti jednu pjesmu sa albuma, jer je album prekrasno izjednačen i treba ga svakako slušati u cijelosti, a ne u nekim zasebnim cjelinama. Eaglesmithovo vrhunsko umijeće pisanja pjesama za sva vremena (trebate samo poslušati Seven Shells sa Lipstick, Lies And Gasoline albuma, ili Rodeo Boy sa 50-Odd Dollars albuma i nikada nećete prestati voljeti ovoga umjetnika) ovdje dolazi još više do izražaja zbog bluegrass strukture pjesama i pjevanja. Stihovi podebljani violinom, dobrom, mandolinom i bendžom imaju još jaču snagu. Fredov vokal je isto jedna od institucija countryja u američkih sjevernjaka. Znam, vjerojatno već mislite da pretjerujem, ali oprostite, ovaj čovjek zaslužuje ovakve pohvale. O ovome djelu moglo bi se pisati još nadugo i naširoko, no bolje je odmah reći: Balin možda nije reprezentativno djelo (uzevši u obzir njegovu cjelokupnu diskografiju) Freda Eaglesmitha, ali je još uvijek jedan od najboljih uradaka 2003. godine.

Fred Eaglesmith živi svoju glazbu.

''Ja imam prekrasan život. Ja sam tako sretan. U mom busu nema ljudi iz izdavačke kuće. Nisam okružen ljudima koji mi nisu dragi. Ja radim ono što želim raditi.''

Bože čuvaj nam Freda Eaglesmitha!