U kojoj smo ono godini? Uskoro ćemu ugaziti u 2003., zar ne? Iz medija nas trenutno zapljuskuje tsunami val sastava koji su nadahnuti krajem 70-tih/početkom 80-tih i koji shodno tome, ne vjeruju kalendaru. Njujorški Interpol ne samo da su jedan od tih bandova, već na prvi pogled izgledaju kao toliki klišej svega što asocira na navedeno razdoblje, da ste ovlaš spremni zaključiti kako u njihovom slučaju mora biti riječ ili o parodiji ili o nekom marketinškom pokušaju uhljebljenja u trend. Sve je tu: tamne naočale, crna odijela (odijela!), bijele košulje i kravate. No, ovdje ne staje sve na imageu i estetici. Naime, osim što se koriste blagodatima suvremene produkcije i osim što im se zalomi poneki indie rock zalet, Interpol djeluju kao da se od vremena «Remain in Light» ili «154» nije desilo apsolutno ništa (bitnog). Toliko o backgroundu banda. Na ovoj stepenici postoji mogućnost da Interpol odmah srežete proglasivši ih pomodnim retro bandom glupog imena i tako učinite veliku pogrešku (u redu, ime je zaista glupo). Naime, ovaj je band sjajan, a «Turn On The Bright Lights» je daleko od puke nostalgične replike vremena kada je imati gitaru u ruci nešto i značilo. Interpol suvereno barataju pjesmom u čijem se zaleđu ispresijecaju Magazine, Television i Bauhaus (a ponegdje i U2). Iznad nenapadnog plesnog groovea (pa ipak se ovdje vežemo za vrijeme kada se govorilo:»Dance to the radio!» i poručivalo da zamislimo život u ritmu muzike za ples) poslagani su nizovi jakog i sigurnog gitarističkog rasviravanja što u cjelini zvuči vrlo čvrsto i inspirativno, a u pojedinim trenucima (npr. u «NYC» ili «Stella Was A Diver And She Was Always Down») i bravurozno, dok me osobno dojmio topli vokal Paula Banksa za kojeg je osnovna referenca John Cale. Sve u svemu, ovaj je album impresivan početak karijere, a i konačno smo dočekali band za kojeg podignuta medijska frka ima pokriće.