Odavno je Švedska (uostalom i cijela Skandinavija) prestala biti egzotična glazbena zemlja. Već godinama autori koji dolaze iz te zemlje bivaju prihvaćeni od strane publike i kritike kako Europe tako i američkog tržišta. Ne bih sada duljio o razlozima te činjenice, ali liberalnost njihovog društva te izvrsno znanje engleskog jezika velike većine stanovništva neki su preduvjeti da Švedska to može biti. Što je najvažnije njihovo istovremensko praćenje pojavljivanja trendovskih pojava ili ekspanzija nekih glazbenih pravaca gotovo da zbunjuje glazbene konzumente jer se dobiva dojam da su to neki momci na privremenom radu u američkim gradovima. No, kako sam rekao temelji toga su i daleko u prošlosti, a i dobro učvršćivani tijekom posljednjih nekoliko desetljeća.
Nicolai Dunger je jedan od likova koji svojom kvalitetom i osebujnošću plijeni pažnju. Tranquil Isolation je njegov (koliko sam uspio saznati) drugi po redu album. Svojim je prethodnikom Soul Rush (2001.), distribucijom i samim time i većom pojavnošću po nekim glazbenim glasilima, pobudio zanimanje i nas velikih gutača glazbenih proizvoda. Soul Rush je ipak malo više europski album od Tranquil Isolation, no kad se uzme u obzir da je ovaj novi sniman u studiju braće Oldham (da Will i Paul, nema zabune) u Shelbyvilleu, Kentucky onda je jasno da je američko okruženje iznjedrilo pravi amerikanizirani album.
Teško da bi netko ne znajući o kome je riječ tj. otkuda dolazi mogao znati da je posrijedi europski autor. Pjesme su glazbeno duboko ukorijenjene u jug Sjedinjenih Država ili točnije rečeno u južnjački blues. Osjeti se lo-fi zvukovlje braće Oldham ali ne pretjerano već sa izvrsnom mjerom. Dungerov glas možemo opisati kao mješavinu Vana Morrisona (većim dijelom) i Jeffa Buckleya što mu daje utemeljenje za blues kakvoga pjeva. Tekstovi su još više na tragu juga Amerike. Potraćeni životi, nesnalaženje u životu, traženje izlaza, ljubav kao iskupljenje; mama, daddy, nanny kao likovi (simboli) čvrstog oslonca i tradicije juga Amerike...Sve su to teme koje zaokupljaju Dungerove tekstove. Izvrsna produkcija braće Oldham je još jedan od čimbenika koji upotpunjuju kvalitetu ovog albuma.
Album otvaraju malo predugačkog uvoda i šturog teksta Last Night I Dreamt Of Mississippi (Last night I dreamt of Mississippi, I never thought I'd catch you on that side. Već tim tekstom Dunger daje do znanja da je u Kentuckyju pronašao svojevrsno otkrivenje svoga glazbenoga puta) i sjajna Hey Mama (jedan od vapaja koji se čuje u pjesmi je i: Hey Mama, tell me what is wrong with my song, When I hear it sounds so tender, but every time I sing it, it becomes hard). Treba još izdvojiti Me, Ray And Jr s ritmičnom, prpošnom gitarom prekidanom laganim, smirenijim dijelovima. Truth About The Blues je razgovorne strukture između Dungera i Willa Oldhama koja me po tome podsjeća na Caveovu Weeping Song. Tribute To Tim Hardin sama svojim naslovom govori za sebe. Već od nje počinje pomalo laganiji, baladični drugi dio albuma. Od tog dijela treba izdvojiti Tale Of Ol' Nanny. Posebno treba i istaknuti veliki doprinos violinistice Jessice Billey koja albumu daje jednu specifičnu melankoličnu notu. Upravo spoj te melankolije i soft blues pjesmarice tj. zvuka ovaj album izdvaja iz gomile albuma koji dolaze iz američke tvornice tradicionalističkih glazbenih slika koje nas svakodnevno snube.