Poput srodnih i izuzetnih kantautorica kakve su Mary MargaretO'Hara, Kristin Hersh ili Catpower, i Nina Nastasia svoj autroski credo gradi na oštrom sukobu "kulturologijski i hormonski definirane ženskosti". Iz njega ona crpi inspiraciju za svoju viziju individualiteta i slobode. No to ne znači da ona nudi bijesni, agitacijski lirizam i punkoidne rifove poput bijesnih sestara iz "riot-girl" pokreta. U osnovi je njezinih komornih skladbi "ljubav", no ona redovito priziva nova i neslućena značenja. Pjesme s njezinog trećeg albuma "Run To Ruin" počivaju na tinjajućoj ljubavnoj čežnji, no češće su putovanja u onostrano i snoviđenja, nego sunovrati u vode destruktivnog ženskog libida. Lirika dodatno "zamućena" proturječnim uspomenama na nedavnu očevu smrt. Nije lako proniknuti u gustu teksturu ove ploče. "Barijere su psihološke, ali i habitualne", netko bi rekao. U skladu s reputacijom, producent Steve Albini razbio je osnovnu folk'n'rock matricu Nininih pjesama. Sada je to somnambulni "anti-folk" u kojemu violina, cello, banjo i ženski glas zvuče puno drugačije nego što smo to navikli. Uglavnom: vrlo dobra ploča, dostojna usporedbe sa hvaljenom prethodnicom "Blackened Air". (Da, Nina Nastasia ponovno svira u zagrebačkom KSET-u, 16. listopada ove godine.)