Kamiondžije, sisate konobarice, bijele seljačine i cmizdrave, patetične pjesmice su najčešći od simbola kojima neuki ljudi opisuju country glazbu. Tvornica country-mainstreama iz Nashvillea jedan je od glavnih krivaca gore rečenih optužaba spram jednog od najzanimljivijih pravaca u modernoj glazbi uopće. No, country glazba zahvaljujući velikanima poput Johnny Casha, Hank Williamsa, Merle Haggarda, Guy Clarka, Townes Van Zandta, John Prinea, Emmylou Harris i ovako bi mogao nabrajati stvarno dugo, ipak za one upućenije predstavlja jedan nepresušan izvor novih i zanimljivih stremljenja u glazbi. Onaj prvi iskonski titraj countryja danas (i prije) miješa se s mnogim drugim tradicionalnim glazbenim oblicima i tako nastaje nešto što zovemo alternativni-country ili onako sveobuhvatno - americana.
Neki od autora nevjerojatno dobro kombiniraju, gotovo preslikavaju, country zvuk šezdesetih i sedamdesetih s današnjom modernom produkcijom te tako danas dobivaju neke od najboljih albuma toga vremena (uvjetno rečeno). Jedan od najuspješnijih u balansiranju između sedamdesetih i početka novog stoljeća, između country-mainstreama i alternativnog countryja je svakako Mike Ireland. Odrastao u Missouriju, kao teenager nije obraćao pažnju na country glazbu. Vremenom (odrastanjem) mijenja svoje stavove te osniva country-rock band Starkweathers. No, pravu inicijaciju u country svijet Mike doživljava kada ga supruga napušta odlazeći s pjevačom istoga banda. Band se naravno raspada, Mike oformljuje Holler i izdaje prvi album programatskog naslova Learning How To Live (Sub Pop.1998.). Sjajna je to zbirka pjesama o očaju, razočaranju, boli i bijesu koji izjedaju jadnoga Irelanda. Album je dočekan, što je vrlo zanimljivo, s velikim odobravanjem i klasične (mainstream) country publike i zahtjevne alternative-country publike. To Irelandu zasluženo priskrbljuje pečat jednoga od najsimpatičnijih autora ''svekolike'' country scene. Svojim slatkastim tenorom, tradicionalnim country aranžmanima i zvukom te tekstovima o uzvišenoj ljubavnoj boli Mike Ireland postaje osoba od koje se neutaživo čeka novi album.
Moralo ga se čekati četiri godine. U međuvremenu Irelandu umire i otac (2000.), Mikeov veliki obožavatelj (kad misliš da si došao do samoga dna odjednom netko odozdo pokuca), što na Mikeu ostavlja trag koji se ćuti i na ovome albumu. Try Again (ili kako je netko napisao da se može zvati i Learning How To Love) donosi dvanaest novih pjesama i što je najbitnije nimalo ne zaostaje kvalitetom od svog prethodnika. Ireland je opet u punoj snazi, pjesme vrve ljubavnim jadima, romantikom, nadom, nabujalim osjećajima i izvrsnom baladnom country-pop glazbom sedamdesetih. Mike pjeva u Welcome Back: Welcome back to the place, that you were never far away from, where you're weakness is forgiven, and you will live in sweet salvation. U Mr.Rain: 'Cuz in time, their sun will shine, but mine never will. Prošlost je i dalje prisutna i boli u The Other Way: Too many times, I looked the other way, now I'm paying for the things i wouldn't see, and the things you couldn't say. Tako bi mogao nabrajati stihove iz svake pjesme. Stihovi u kojima se vidi tračak ljubavne nade, ali velika doza opreza. Rječice ali, ako, kako stalno su prisutne u Mikeovim mislima. Naslovom najbolje dočarava njegove stihove pjesma Love's The Hardest Thing You'll Ever Do. Da, to je ono što nam Mike Ireland govori iz pjesme u pjesmu. Na ovom albumu jako je dojmljiva gudačka sekcija koja pjesmama daje još veću dozu sentimentalnosti, dok ju legendarni steel-gitarist Buddy Cage (New Riders Of The Purple Sage, Bob Dylan) podebljava svojim istančanim tonovima. Ireland odaje počast i jednom velikanu sedamdesetih Charlie Richu, obrađujući njegovu Life Has Its Little Ups & Downs (obrada je sjajna, jedna od najboljih koje sam čuo u zadnje vrijeme) što još zornije potvrđuje njegovu zaljubljenost u pop sedamdesetih (Mikeova omiljena glazba je bubblegum-pop sedamdesetih).
Ovim albumom Mike Ireland dokazuje da je jedan od najzanimljivijih autora country glazbe tj. njezine meke struje. Kada jednom čujete njegov senzibilni tenor kako pjeva tekstove o ljubavnoj boli jednostavno će vam ulaziti u uho i počet ćete pjevušiti. To je jedna od stvari koju u današnje glazbeno vrijeme rijetko tko može izazvati i zato Mike Ireland zaslužuje sveopću pažnju. Puno sreće u daljnjem životu Mike!