Autor! Autor! Nova (trideset i koja) ploča Neila Younga zasigurno nije njegov kreativni trijumf. Čak štoviše, ubrajam je u red njegovih osrednjih ostvarenja. No to još uvijek znači da je riječ o diskografskom prazniku. Young je u stanju iz jedne snažne kolektivne emocije derivirati tihu, posve osobnu uspomenu na kobni 11. rujna 2001. Iako naslovnica ne sluti na dobro, sve što potom slijedi opovrgava sumnje da je podlijegao modelu PTSP/Oprah Show paranoje. "Are You Passionate?" je nešto poput "obrnute dedukcije", ma koliko to zakučasto zvučalo. On je i zbirka "nježnih budnica", ma koliko to proturječno zvučalo, jer, na koncu, ljubav preplavljuje njegove stihove. Pjesma"Let's Roll", singlica i radijska uspješnica koja je prethodila albumu, privukla je najviše medijske pozornosti. Njezini uvodni stihovi ("I Know i Said i Love You /I Know You Know It's True /I Got To Put The Phone Down/And Do What We Gotta Do...") zadnje su riječi putnika Todda Beamera s leta 93 prije nego li su se putnici sukobili s otmičarima i okončali život u padu zrakoplova. Ipak pjesme poput "You're My Girl" ili "Mr. Dissapointment" doimlju mi se puno zahvalnijima za tumačenje novog Youngovog zvuka. On je tijekom devedesetih već svirao s Booker T.-jem (i njegovim MG's). Svojevremeno je objelodanio i jazzy/soul ploču "This Note's For You". No teško da je itko danas očekivao ovakav soul-groove. U pratećem bendu su i znana imena poput Donalda "Ducka" Dunna ili Franka "Ponchoa" Sampedra. Napominjem ih kako ne bi bilo sumnji u sviračku kompetenciju njegove nove pratnje. On lakonski kruži vlastitim opusom, svirajući i dalje "svoju pjesmu", a da to nije dosadno i nategnuto. Produkcija je utišala poznate rifove, no kada on i Sampedro ukrste gitare još uvijek je to "kraj svijeta". Ne vjerujte glasinama, odbacite predrasude - Young je napravio lijepu ploču.