Sjećam se da mi je nemali užitak bio slušati zadnji studijski album Burnsidea koji mu je pomogla upakirati Mobyeva ekipa-to što su rabljena tehnička i umjetnička sredstva današnjice pojačalo je osjećaj da slušam dobri, stari blues. Uostalom, ni Robert Johnson nije svirao revival-dapače, doneo je sve netom naučene fore i fazone i na njih još dodavao one smišljene na licu mjesta.Kao što ni americana ne uskrsava country.On je u svim svojim izdanjima, od najljigavijih do odmetničkih, posve živ. A blues americana (ti svi mogući crossoveri vjerojatno su se dogodili istog trenutka kada su se ukrižali, to je valjda i značenje ozloglašenog «raskrižja» )na trip-hop ritmičkoj podlozi preko koje se prelijeva kristalno jasni zvuk banjoa? Dečko nije lijep kao Jim White, svakako ne zvuči do te mjere faulknerovski, ali (pazi sad!) čisto glazbeno gledano...visoki C!