Kada je trebalo revitalizirati otočki gitaristički rock pod pritiskom nove američke rock and roll invazije (čitaj: halabuka koja je pratila zadnje ploče sastava At The Drive-In, Queens of The Stone Age, White Stripes, Strokes...), u New Musical Expressu uprli su prstom, između ostalih, i u skupinu The Cooper Temple Clause. Ništa od toga.
TCTC tipični su trendovski izdanak engleskog pop marketinga. Ako rock and roll počiva na instinktu, nervu, Cooperi su "salto-mortale smisla". I nisu rock, jer koliko god to proturječno zvučalo, on se ne može mjeriti dobro odmjerenom i matematički točnom količinom decibela. No, to nije osnovni problem ovog banda. U nastojanju da dodatno "ozbilje" svoje umjetnikovanje, dečki su se zapleli i u trip-hop, post-rock, što u dodiru sa hard rockom, noiseom i primalscreamovskim grooveom vrlo brzo postaje zamorno (evo i nekih naslova - "Let's Kill Music" - ni sami nisu svjesni koliko im je to pošlo za rukom, "Panzer Attack", "Murder Song"...). Što se mene tiče, otočka glazba trenutačno ima svoje najzanimljivije autore u puno intimnijim sferama (preporučam poslušati zadnje ploče Nicka Lowea, Eda Harcourta, skupina Turin Brakes, Tram, ili nešto sa uvijek živahne škotske scene ).