2001. BRZA ROTACIJA

2001. BRZA ROTACIJA

1...prvo Britanci:

COSMIC ROUGH RIDERS / Enjoy The Melodic Sunshine (Poptones)
CRR su skupina iz Glasgowa, a skala tonova njihovih pjesama je ozvučena duga. Ovo im je treća ploča i kakvoćom nimalo ne zaostaju za puno poznatijim gorštacima/popperima Teenage Fanclub, od kojih se razlikuju izraženijom sklonosti ka west-coast psihodeliji. Uostalom, sve je sadržano u naslovu ploče. Jedan od najboljih prošlogodišnjih albuma s Otoka (točnije, objavljen je krajem 2000., no afirmirao se tijekom minule godine).
TRAM / Frequntly Asked The Questions (JetSet)
Još jedan od vrhunaca prošlogodišnje otočke ponude - Londonci s drugom pločom, slow-motionom bliskim Oldhamu i prekooceanskom društvu (Catpower, Spain i sl.). Fina laganica obojana organama, ugodnog space-ozračja.
...CRR i Tram daleko su zanimljiviji, iskreniji i neposredniji od:
SIMIAN / Chemistry Is What We Are (Source) + ELBOW / Asleep In The Back (V2)
I jedni i drugi, do ponovnog okupljanja Oasis, valjda, novi su spasioci otočkog popa. Daleko od toga da na trenutke ne zvuče zanimljivo, no češće pate od lažne dramatike i želje za potvrdom svojega statusa. Ne bih želio prosipati žuč jer je riječ o sasvim prosječnim pločama (prva je kombinacija starih Talk Talk i west-coast psihodelije, a druga "novi O.K. Computer").
...zato radije preporučam dva kantautora:
NICK LOWE / The Convincer (Yep Roc)
Stari šmeker Lowe, "prvak lakih nota" rekao bi Genge, konačno je doživio svojih pet minuta slave - pr. ušao je godišnji top-ten Mojo-a . Root-s pop, američkog predznaka i cockney profinjenosti i elegancije. "The Convincer" je možda i najjači britanski album minule godine.
ED HARCOURT / Here Be Monsters (Heavenly)
Još jedan individualac tipa Tom McRae (na kojega podsjeća mračnim ugođajem) ili Badly Drawn Boy (na kojega "vuku" skladateljski postupci koji uključuju trip-hop, cut-up, sintove i sl.). Čini se, novi veliki kantautor!

2...pa Amerikanci:

LOS SUPER SEVEN / Canto (Sony)
Amerikanci hispano podrijetla. Riječ je o supergrupi koju čine članovi Los Lobosa i Mavericksa. Dakle tipovi koji su i prije učinili puno toga na promidžbi mexicane. "Canto" im je druga ploča i dosta visoko kotira u okružju trenutačno vrlo profitabilnoga latino zvuka. Bilo bi lijepo kada bi dečki napokon i "digli pare", odavno su ih zaslužili. Inače: vrlo decentno i malo preprofesionalno.
SPAIN / I Believe (Restless)
Prvak lakih nota među mlađim naraštajem zove se Josh Haden, sin je Charliea Hadena, poznatog jazzera koji je potpisao i dosta filmske glazbe. Josh stvara produkcijski nedostižni slow-motion, čija studijska čistoća može zasmetati okorjelim slo-core fanovima. Album je ok, iako ja još uvijek tipujem na debut "Blue Moods Of Spain".
HOPE SANDOVAL & THE WARM INVENTIONS / Bavarian Fruit Bread (Sanctuary)
Sporost i tugaljivost bile su glavne odlike i zaboravljenih, dragih Mazzy Star, u kojima je nekoć pjevala i slatka Hope Sandoval. Iako smo njezin album s novim bandom The warm Inventions Genge i ja odmah zlurado prozvali Mazzy Star 4, činjenica je kako novo Hopeino društvo (bez Davida Robacka) plete dosta drugačiju folky tugu ispod prepoznatljivog vokala (priznajem, razočarao bih se da je drugačiji). Band čine, između ostalih, Colm O'ciosoig iz My Bloidy Valentine i veteran Bert Jansch. Dosta čudnovato za jednu hispano curu - album je snimljen u Švedskoj. Što se naslova tiče, Genge mi kaže da je bio nekoliko puta kod rodbine u Bavarskoj i da mu nikada nisu ponudili nikakav "bavarski voćni kruh". Inače, sasvim ok ploča.
RAINER MARIA / A Better Version Of Me (PolyVinyl)
Treća ploča zadrte emo-trojke iz Madisona u Wisconsinu mogući je "analitički vodič kroz devastirani duhovno-faktički okoliš suvremenoga pojedinca", rekao bi Branko Maleš, ako se ne varam. Onome kome se ne sviđa Malešova sintaksa, evo mojega pojašnjenja: riječ je o slackerima koji pristojno znaju ujediniti naizgled nespojivo - žestinu (gitara) i osjećajnost (vlastitog bića). Tko se sjeća himne "Slack Motherfucker"?
SILVER JEWS / Bright Flight (Drag City)
Ništa se u svijetu Davida Bermana nije značajnije promijenilo osim što ne svira s dečkima iz Pavementa, već s dečkima iz Lambchopa. I što mu je ploča slabija od prethodnih. No sasvim pristojna. Još uvijek je "na Lou Reedu".
SWELL / Everybody Wants to Know (Beggars)
Moram prizanti da nikada baš nisam osobito ljubio Swellovce, mada ne bih znao navesti dva valjana razloga zašto je to tako. Slično je i s novom pločom, koja mi se doima iritantnijom i kljastijom od primjerice albuma "41". Probajte, možda razlozi počivaju u meni, a ne u ponuđenim pjesmama. Uvjetno, slow-core krcat "duhovitostima" (možda je tu problem?).
VARNALINE / Songs In The Northern Key (Artemis)
"Northern Key" je možda čvrstina kojom Anders Parker i njegovi Varnaline praše tvrdi rock na tragu Neila Younga, kao da su u najmanju ruku iz Minneapolisa (a nisu, iz New Yorka su). Fali du dobre melodije (kada smo već kod Younga). Tu vrijedi ona stara - ne mozes im odzviždati pjesmu. No ima tu potencijala.
WILCO / Yankee Hotel Foxtrot (Nonesuch) + JIM O'ROURKE / Insignificance (Drag City)
Uh... pravi problemi nastaju kada se ne moze odzviždati pjesma Jeffa Tweedyja. Tweedy je otisao još korak dalje od albuma "Summerteeth". Bojim se da je to korak "u nigdje". Album sam stigao poslušati svega dva-tri puta, nadam se da ce mi ponešto jos ući u glavu vremenom, no bojim se da suradnja s Jimom O'Rourkeom baš i nije godila Tweedyju i Wilcu. Teksture novih pjesama ponekad su toliko teške (preko svake mjere nabacane) da ih ni zanos sjajnih glazbenika ne može ponijeti i sva uzbuđenja umiru prije negoli dostignu cilj (čitaj: uglavnom pucaju ćorcima). Od Wilca smo navikli na MELODIJU. Ipak, vremena, vremena trebam...
Istinski postmodernist O'Rourke, pak, napravio je uobičajeno igrivu, zafrkantsku ploču, koja je - prema njegovim riječima - inspirirana opusom skupine 10cc. Dakle, poslije "Eureke" I šezdesetih, evo nas u sedamdesetima, slušanim ušima/viđenim očima Jima O'Rourkea. Uobičajeno dobro.