Izgled tipičnih, zapuštenih rednecksa i ploče čija se minutaža redovito vrti oko sedamdesetak minuta, ne bi unaprijed trebali odbiti slušatelja-namjernika ne-baš-sklonog južnjačkom rocku i hard rocku. Kakav sam i ja sam. Drive By Truckers nisu takvi - zadrti južnjaci s kućnim oltarima prepunim hard rock i southern rock relikvija - kao niti kolege iz jednako uzbudljive skupine My Morning Jacket. Ta su dva banda i trenutačno najplemenitiji izdanci kurentnog "southern rock revivala", premda je u oba slučaja to naljepnica koja ograničava njihovu umjetnost. Njezin je zamašaj daleko širi.
Uostalom, jedna od boravišnih adresa Truckersa je i Athens u Georgiji, ultimativno svjetsko središte rock and roll intelektualaca. Fluid posebnosti, osobnosti i osebujnosti, dakle, kola i njihovim pjesmama. I dok je s pravom hvaljeni prethodnik "Southern Rock Opera" (ime albuma sve govori!) bio "izgubljena povijest Lynyrd Skynyrda" (premda i to treba shvatiti vrlo uvjetno), njihov peti album "Decoration Day" katkada više liči na žešće ploče Stevea Earlea, nego na prepoznatljive, jednoobrazne skladbe Skynyrda i Allmansa. Pravi "twangy hard rock". Ako je americana "zbroj malih sudbina u slikovitim gradićima Amerike", onda su Truckersi pravi reprezentanti svoje lokalne, južnjačke zajednice. Točnije, izuzetan spoj americana estetike (u najljepšem, najljudskijem i najpametnijem izdanju) i fascinantne gitarističke kinetike (low-fidelity hard-rock, kojega Mike Cooley i Patterson Hood snimaju zaista kod kuće, a kojega je na koncu ukrotio David Barbe, nekoć član grupe Sugar). Patterson i Hood pišu pregledne, narativne pjesme sa stvarnim, plastičnim, opipljivim karakterima, o kojima pjevaju s neskrivenom simpatijom i ljubavlju, bez pokroviteljstva (koje zna od dobrih tekstopisaca stvoriti površne zanatlije). Tek potom znaju zabrijati gitarama u bučnom dijalogu s duhovima r'n'r prošlosti. Pozitivnom dojmu pridonosi i savršeno pogođena "kućna produkcija" i nepokolebljivi indie-stav Truckersa, koji su prethodni album "Southern Rock Opera" objelodanili sami prije dvije godine (prošle je godine reizdan, neizmjerno slavljen od kritičara i dobro prodavan), dok su "Decoration Day" nakon protjerivanja s "Lost Highwaya" (kreativne slobode su bile u pitanju, dakako) objelodanili na sjajnoj labeli "New West".
Novi je album nešto sjetnijeg ugođaja od slavnog prethodnika. No nipošto slabiji. "Twangy" mid-tempo ljubavni komadi poput "My Sweet Anette" ili "Sounds Better In The Song" nova su kvaliteta stvaralaštva Cooleya i Hooda. Pametno su ih porazmjestili između bučnijih pjesama ("Marry Me", "Do It Yourself...), pa album bez obzira na svoju nepriličnu minutažu niti jednog trenutka ne tone u jednoličnost ili, nedajbože, dosadu. Ukupno: još jedan kreativni trijumf Cooleya i Hooda! Ploča koja svakim svojim tonom, svakim lucidno sročenim stihom, svojom pameću, jednostavnošću i neopterećenošću definitivno mijenja naše ustaljene predrasude o Južnjacima i južnjačkom rocku!