Već nekoliko mjeseci ne mogu prestati razmišljati o nesretnoj Leslie Anne Levine koja je na ovom svijetu proživjela samo tri sata, te o jadnom francuskom legionaru koji zaglavljen u grotlu pustinje sanjari o Champs-Elysees i ljetnom pljusku, a Colin Meloy i The Decemberists već ponovo filaju moj nakrcani mentalni foto-album. Između ostalog, na dnevnom redu su sarkastični prezir prema Los Angelesu (gradu simbolu propasti... ahm... civilizacije, a to me osobno asocira na Huxleya i «Majmun i bit») te homoseksualne tenzije vojnika u rovovima okruženim rasprskavanjem granata (iscijeđena eros/tanatos shema nije nikada zvučala tako lucidno). Uglavnom, klasične teme pop pjesama.
Da li vas The Decemberists zanimaju i nakon ovog uvodnog pasusa? U redu, kako želite: proglasite ih isforsiranim «tražiteljima novog po svaku cijenu». Samo naprijed i učinite tu veliku pogrešku. Ja ću ostati ovdje i dopustiti da budem opčinjen. The Decemberists su supstrat Charles Dickensa, Tom Waitsa, Dame Darcy i zvuka otvaranja rasklimanih kabinskih vrata na brodu iz «Good Morning Captain» Slinta- one škripe koju zapravo nikad niste čuli ali ste je mnogo puta osjetili. K vragu, upravo taj zvuk čije je ishodište tek par koraka od krme i jarbola i otvara uvodnu «Shanty for the Arethusa», odnosno sam album: amalgamat dramatičnosti, popa, humora te raskošno ali odmjereno orkestriranog folka. Instrumenata ima kao u priči, iza preciznih aranžmana vjerojatno teturaju kolone neprospavanih noći, ali zato sve štima: bajkoviti gudači izranjaju i zatim uzmiču pred vokalom i gitarama upravo kada treba, a harmonika se pojavljuje i preuzima baklju pjesme onda kada bi sve drugo osim nje same bilo nedostatno. Meloyeve melodije su jednostavne i čiste, a opet gotovo transcendentalne te suvereno aktiviraju sva osjetila kao u potpunoj sinesteziji (nešto slično su nedavno napravili i The Pernice Brothers na briljantnom «Yours, Mine And Ours»). Na ovoj ploči ima toliko slojeva da sam tek nakon nekoliko slušanja i kopanja prestao biti dezorijentiran i fasciniran samom teksturom, a da bi si tek onda mogao dopustiti komfor uživanja.
Da li su me Colin i ekipa na kraju dobili na kompleksnost ili na jednostavnost? Ivane, dosta sa tim seciranjima. Radije slušaj. Ovo je glazba. Slušaj. Ovaj me album natjerao da poželim što sanjati: noćas bih iza sklopljenih kapaka volio vidjeti The Decemberists kako odjeveni u šinjele austrougarske vojske noću sviraju na pustoj rivi nekog burom i hladnoćom šibanog primorskog grada (Senj, Karlobag). Cinik u meni i dalje gunđa da ovdje ima više razuma nego strasti, ali je sve tiši i tiši. I on je razrogačio svoja čula da što bolje uhvati sve što joj nudi Njeno Veličanstvo The Decemberists. Slušaj. Ovo je glazba.