A western je obično film bogate produkcije priznatih velikih studija (npr. Warner Brothers, MGM, Columbia), što se prepoznaje u raskošnosti prikazanog, često sa najboljom studijskom ekipom scenarista, fotografa, scenografa, kostimografa, najčešće sa velikim zvjezdama u glavnim ulogama ili sa potencijalno mogućim novim zvjezdama, mladim talentima lijepog izgleda koji se sviđaju publici. Nasuprot tome, B western je film jeftine produkcije novostvorenih producentskih kuća za proizvodnju baš takvih filmova (npr. Republic, Monogram, Allied Artists) ili dio sekundarne produkcije velikih studija (npr. Universal, Paramount), sa glumcima specijaliziranim za tu vrstu filmova, koji bi se žmireći mogli snaći u postavljenom kadru kada bi se to od njih tražilo, ili sa glumcima koji polako nameću svoju osobnost, tako da se scenariji prilagođavaju za njihove mogućnosti ili sa nekadašnjim zvijezdama nijemih western filmova (npr. Buck Jones, Ken Maynard, Tim McCoy ili Tom Mix) koji nastavljaju svoj zvjezdani put u zvučnim B westernima, gdje je publika mogla prihvatiti ili ne prihvatiti njihove glasovne mogućnosti (sjetimo se što se dogodilo Johnu Gilbertu). Važno je napomenuti da zahvaljujući ustrajnosti nezavisnih producenata i ostalih filmskih "maverika" od tridesetih godina do danas, jedna nezavisna kompanija poput Miramaxa može u današnje vrijeme parirati major studijima po produkcijskoj kvaliteti svojih filmova, a kvalitetom samih uradaka ih često preteći.
Dok su si redatelji i producenti A westerna mogli dozvoliti da produkcijsku izvedbu izvedu prema potrebama priče, zapravo prema mjestu i vremenu događanja, da u studijskim kompleksima pronađu i dotjeraju zadovoljavajuće kulise ili vlastito zemljište, dotle su njihovi suvremenici za B westerne morali često priču, događaje, mjesto i vrijeme radnje prilagođavati produkcijskim mogućnostima, koristeći često vanjske pozicije snimanja, iznajmljujući rančeve i ulične lokacije, jer malene producentske kuće nisu imale velike studije i zemljišta u vlasništvu. Studio bi stalno prekrajao jednu te istu glavnu ulicu, mijenjavši samo natpise i pokoju kulisu. Bilo je nazamislivo da se po zamislima redatelja izgradi cijeli zapadnjački grad za potrebe jednog B filma. Zanimljivo je da i dan danas neke ulice u gradovima kao što su Santa Fe u New Mexicu ili Jackson u Californiji imaju western izgled, baš onakav kakav je potreban za snimanje jednog B westerna. Što se čeka?…
B western je za razliku od A westerna film bržeg narativnog slijeda, bržeg kadriranja, bržeg izmjenjivanja plana i kontraplana. Radnja je skokovita, dok u A westernima protiče poput fluida, ljubavne scene su kratke i jasne, često se ljubavni odnos između glavnih likova naznačuje samo pogledima i skoro nategnuto opipljivim elektricitetom među suprotstavljenim likovima. Ženama je teško između gomile grubijana pronaći čovjeka nježnije duše. Češće nego u A westernima glavni junak na kraju filma odlazi sam, ali skoro nikad ne pogiba, jer je B western namjenjen za zabavu a ne za metafizičko promišljanje nakon završetka. Ženski likovi su nažalost u B westernima najlošije prolazili, obično su to bili jednodimenzionalni likovi, potrebiti samo da se pokaže kako je glavni lik zapadnjaka normalan čovjek, sa normalnim željama. Ipak su neki redatelji znali u vrlo opskurnim prikazima, kratkim kadrovima i sekvencama ili dijaloškim planovima pokazati kompleksne osobnosti žena (npr. Charles Marquis Warren ili Budd Boetticher); u B westernima su žene realističnije prikazane, više su ovozemaljske, niti previše anđeoske, niti do srži pokvarene, već "tampon zone" muškoj nasilnosti, njihovoj borbi za preživljavanje, njihovoj usamljenosti. Jedino su žena i metak mogli zauvijek na jednom mjestu zadržati okorjelog zapadnjaka. Metak ćešće od žene.
Tehnički aspekti: fotografija, scenografija, kostimografija, osvjetljenje, redateljska rješenja, zvuk, montaža i drugi kinematički utjecaji na izgled završenog B westerna se od nijemog doba razvijao i unapređivao. Dok je krajem dvadesetih i početkom tridesetih bilo puno diletantskih i prejeftinih trikova, pretjeranih kaskaderskih egzibicija, neuvjerljivo izvedenih tučnjava, očiglednih propusta u ozvučenju, neharmoničnih spajanja teško spojivih kadrova, kazališne ili ukočene režije sa statičnim kadrovima, od sredine tridesetih ti aspekti vrlo brzo napreduju, tako da za većinu B westerna četrdesetih, pedesetih i šezdesetih možemo reći da su tehnički dobro izvedeni. Nametnuti teret pripadanja grupaciji B westerna nije nužno značilo bezvrijednost. Često se događalo da poneki B western iskoči iz zadanih okvira, stekne kultni status i svojim značenjem prevaziđe mnoge razvikane A westerne. Poneki iz generacije filmskih kritičara i esejista od šezdesetih na ovamo stavljaju na liste najboljih i najdražih westerna B westerne. Tako William K. Everson, povjesničar i autor odlične knjige o westernu The Hollywood Western, među najdraže stavlja: Misteriozni ranč (David Howard, 1932) i Staza grmljavine (Charles Barton, 1937); Phil Hardy, autor knjige The Enclycopedia of Western, ističe dva filma Budda Boettichera: Postaja komanča (1960) i Usamljeničko jahanje (1959); Richard T. Jameson, urednik filmskog časopisa Film Comment posebno voli B westerne Little Big Horne (Charles Marquis Warren, 1957), Od sada sedmorica (1956) i Čovjek iz Arizone (1957) oba u režiji Budda Boettichera; filmski kritičar Andrew Sarris i autor knjige o westernu stavlja na listu najdražih westerna dva Boetticherova: Postaja komanča i Od sada sedmorica. Naravno da se to ne može uspoređivati sa brojem A westerna na takvim listama, ali bolje išta nego ništa.
Davno je utvrđeno da je western žanr (genre). U opisivanju razlika važno je istaknuti da je A western Olymp među žanrovima, koji često nadilazi ograničenja žanra, jer zbog stilske i narativne osebujnosti nema tipilogizirane pokazatelje umjetno stvorenog žanra, već spontanošću i produbljivanjem (ne nužno) proširuje žanrovske koordinate (iako tematski podražava sve tipično za taj žanr), pa ima konotacije "nadžanra" (na jednom mjestu: akcija, ljubav, melodrama, kriminal, sudske zavrzlame, pustolovina, ratni sukobi, itd.), dotle je B western pročišćeni stilski pravac velikog žanra, identifikacijski prepoznatljiv po sličnosti fabule (odnos čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, različitih kultura, itd.), mjestu događanja (Divlji zapad) i izvedbenoj strukturi, gdje specifičnosti žanra ne možemo dijeliti, već ih promatrati kao jedan jedinstveni model te iste strukture. Možda zbog toga "mitološki klasicizam" westerna neki kritičari često nazivaju "mrtvim jezikom", jer je na razini stila i filmskog jezika sve utvrđeno i ograničeno. No, nije li to "boljka" svih žanrova?
Mitološka naddimenzija u A westernima je istovremeno krajem pedesetih doživjela svoj vrhunac i svoj pad. Demitologizacija se povremno provlačila kroz pojedine filmove (npr. westerni Samuela Fullera), ali je tih godina bilo očigledno da glavni likovi (revolveraši, šerifi, kauboji, indijanci, pljačkaši vlaka, odmetnici i neprilagođeni heroji) dobivaju ljudskiju dimenziju, sa svim vrlinama i manama, sa svim slabostima i nedoumicama. Dugogodišnji arhetipovi su nagriženi nadolaskom drugačijih vremena šezdesetih godina, tako da redatelji konvencionalne forme i sadržaje (mitsko) isprepliću sa stvarnošću (antimitsko), uslijed čega vjerodostojnost i dosljednost westerna biva unakažena dijalektičkim sukobom nespojivih elemenata, i on polako, ali sigurno prestaje biti ono što je bio: ispričani mit; postaje realističniji i možda objektivniji pokazatelj drugačije umjetničke istine o povijesti Divljeg zapada, ali ga baš ta potpunija slika presudne povezanosti čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, muškarca i žene, slike i zvuka, i svih ostalih suodnosa, udaljava dalje od gledatelja. Ono što je činilo western istinitim (priroda, mjesta događanja), izgubilo je smisao u westernima snimanim od sredine šezdesetih na lokacijama po Italiji, Španjolskoj, Jugoslaviji i Njemačkoj. Kada je western prestao biti žanr, čiju smo autentičnost podrazumijevali perceptivnim uvjerenjima s ekrana, gledajući "špice" i cijele filmove, kada smo počeli gledati kauboje i revolveraše koji pričaju talijanskim ili njemačkim jezikom, kada smo u filmovima o Winnetou primjećivali lokacije iz naše zemlje, pa ćak i ponekog glumca skrivenog iza neprikladnog kostima i maske, predosjećali smo da je mit gotov, da je westernu odzvonilo. Tako i bi. Međutim, B westerni su do kraja šezdesetih pokušavali istrajavati u borbi očuvanja mitskog pred naletima antimitskog, ali svojom kvalitetom nisu uspjeli sačuvati žanr (npr. westerni sa Audiejem Murphyjem i Roryjem Calhounom).
Ikonografija westerna (traper, oružje, koža, bič, laso, šešir, mamuze) su ostali fetiš simboli za mnoge ljubitelje, ali nema više one strasti i opsesivnosti u promicanju istih. To je već tridesetak godina svakodnevnica, svakom dostupna.
Klasični A western je po mom sudu metaforički izumro kada je Tom Doniphon (John Wayne) ubio Liberty Valancea (Lee Marvin), a slavu je pokupio Ransom Stoddard (James Stewart) u ponajboljem primjerku žanra: Čovjek koji je ubio Liberty Valancea (John Ford, 1962), dok je izumiranje B westerna započelo kada su Gil Westrum (Randolph Scott) i Steve Judd (Joel McCrea) krenuli u viteški obračun sa banditima kako bi sačuvali ono jedino što imaju: vlastito dostojanstvo, nezavisnost i samostalnost, kako bi "umrli u čizmama", na jedini mogući dostojan način za istinske zapadnjake. Iako su oni likovi primarno A westerna srednje produkcije Pucnji poslijepodne (Sam Peckinpah, 1962), u svojoj ogoljeloj biti taj film ima mnoge karakteristike B westerna, a velikan westerna Randolph Scott je uz Johna Waynea odabrao najbolji način da se oprosti od žanra i filma.
Bez totalne kontrole i ograničenja velikih studija, razvile su se mogućnosti za glavne suradnike na B westernima da sudjeluju u producentskim financiranjima filmova na kojima su radili, glumci su si mogli dopustiti miješanje u scenarističke promjene, mogli su zahtjevati da režiraju određene filmove, da ulažu zarađeni novac u produkciju i reklamu svojih filmova. Kod A westerna je to bilo jako teško moguće, jer se točno znalo tko šta radi, i svako je odgovarao studiju za svoj dio posla. Neki su glumci imali dovoljno sreće i umjeća da postanu prvorazredne zvijezde A westerna, mogli su birati suradnike, miješati se u pisanje scenarija, učiti neiskusne i novopridošle redatelje režijskim zahvatima, formirati vlastite producentske kuće za proizvodnju westerna (npr. John Wayne). Nasuprot glumcima, redatelji B westerna su mogli svoju osobenost bitno uključivati u kvalitetu filma tek od sredine četrdesetih pa do definitivnog sumraka B westerna sredinom šezdesetih kada su neki od njih u serijama filmova dokazivali autorsku vizuru (npr. Budd Boetticher). Redatelji A westerna tridesetih, četrdesetih i pedesetih su imali mogućnosti da se izbore za promicanje svojih umjetničkih vizija, da se izbore za stvaranje posebnih svjetova i likova, čija božanska mjerila vrijednosti do danas ostaju nedodirljiva i nedostižna (npr. John Ford). Za B westerne tek predstoji prava revalorizacija. Vjerujem da na ovom svijetu postoje filmofili, koji će se upustiti u borbu sa vjetrenjačama i dati B westernu dignitet koji zaslužuje, barem u odnosu na A western. Iako je A western pokupio svu slavu dugo godina najomiljenijeg američkog žanra, nije pokupio i svu zaradu od prikazivanja western filmova u američkim kinima i od prodaje po svijetu. Veliki dio kolača je pripao B westernima.
Istovremeno kako se cjelokupni žanr raslojavao zbog društvenih promjena, koje su utjecale na gledateljeva poimanja zabave, tako je B western postajao sve više pesimističniji, glavni likovi ogorčeniji, spremniji na posljednje pothvate prije smrti (npr. u westernima Budda Boettichera sa Randolphom Scottom), žene su igrale sve manje uloge; kako one nisu mogle pomoći svojim muškarcima a našim junacima, tako ni zaljubljenici u žanr nisu mogli oživjeti pomalo umirućeg masdotonta, opterećenog pretencioznim supervesternima, seksualnom i duhovnom revolucijom, parodiranjem vlastitih mitova, razapinjanjem doskorašnjih božanstava na totem za pljuvanje. B western nije umro u čizmama, već je ugušen zbog neisplativosti. Nikome više nije trebao. Naravno, osim filmofilima, novim generacijama zaljubljenika u "konjsku operu" - "naivu i triviju", koji i dalje vjeruju da je Divlji zapad nedostižan san, kojeg treba stalno otvorenih i zatvorenih očiju sanjati, a njegovi junaci dio svakodnevnog univerzuma, u čije duše treba proniknuti. A western se još uvijek povremeno dogodi. Dođe i prođe, a da skoro nikog ne dotakne.