Izostanak konzistetnijih teoretskih ili kritičarskih eseja minulih tridesetih, pomanjkanje teorije i isticanje praktičnih vrijednosti u snimanju B westerna, bili su izvrsni "brusitelji" zanatlijske forme redatelja i ostalih sudionika u stvaranju B westerna četrdesetih. Promjena težnji u ljudima pred rat, za vrijeme trajanja rata i poslije rata, stvarala drugačiju publiku. Iako je publika prvenstveno i dalje bila željna zabave, u tim trenucima možda i više nego prije, jer su željeli zaboraviti na teške trenutke; promjene vanjskog svijeta i okoline mijenjaju i njih; izvanjski gledano život postaje jednostavniji (potrebno je samo preživjeti ratne godine), ali napetost iščekivanja produbljuje traume u ljudima, oni postaju svjesniji važnosti i smisla življenja, oni pred smrtnom opasnošću i pred strahom od gubitka najmilijih postaju skloniji istraživanju tajni života, više se druže i prijateljuju sa drugim "usamljenicima", razgovaraju s njima i izmjenjuju mišljenja. Tako su često išli u kino, jer je bilo jeftino (za razliku od naše današnje situacije), a odlično je sredstvo za bježanje od stvarnosti ili za traženje "nečega", za otkrivanje novih svjetova i odgovora na neka pitanja.
Svi ti novi zahtjevi publike mijenjali neke karakteristike pojedinih B westerna četrdesetih godina. On postaje češće "ozbiljniji", glavni likovi su manje skloni egzibiciji i "showmenstvu", više se pažnje poklanja razradi likova i njihovih suodnosa, herojski patos postaje još izraženiji (kako bi sokolio "posustale duše"), žene počinju igrati veće uloge u svijetu muškaraca, djeca nisu samo više "đaci", već "mali ljudi" sa vlastitim težnjama. Više se pažnje poklanja tehničkim aspektima. Povećani budgeti uvećavali su mogućnosti redateljima i ostaloj ekipi da stvaraju tehnički savršenije westerne, tako možemo u nekim westernima pronaći i takozvane "dubinske kadrove" ili privid trodimenzionalnosti, kada u kadru pored glavne radnje koja je u prvom planu postoji i dodatna radnja u dubini kadra, pa se dobiva osjećaj treće dimenzije (inače je taj princip razvio ponajveći snimatelj u povijesti Hollywooda Gregg Toland, ujedno snimatelj npr. Malih lisica - William Wyler, 1941, Građanina Kanea i Veličanstvenih Ambersonova - oba u režiji Orsona Wellesa iz 1941. i 1942.). Napredovala su scenografska rješenja, bogatije opremljena, sa izborom dojmljivijih lokacija, i na udaljenijim mjestima, što je iziskivalo pokretniju kameru i dalo nove mogućnosti rješavanju problematike osvjetljenja mizanscene. Uzročno posljedična veza između "onoga što je publika očekivala" i "onoga što su filmaši mogli ispuniti" je znatno uzdigla kvalitetu B westerna (kao i ostalih B žanrova), počela ga sve više približavati vrijednostima filmova A produkcije.
Tih četrdesetih su dva glavna stilska potpravca snimanja. Jedan je naslijeđe još od dana Davida W. Griffitha i Williama S. Hurta (kojeg su u A westernima podražavali npr. Henry King ili Raoul Walsh), sklon realizmu i promišljenom kadriranju, drugi je "moderniji" i "ušminkaniji", stilski "površniji i jednoličniji", koji je proizašao iz datih mogućnosti. Prvi jako obraća pažnju na međuigru svjetla, sjena i zatamnjenja, kadrovi su bogatiji pokretima i akcijom, obično sa više glumaca i statista, pa pomalo ostavljaju dojam "monumentalnosti", što nikako nije mana, a koriste se i "nearhetipski" rakursi snimanja; drugi i dalje podražava "trend" jeftinog i "minimalističkog" snimanja, bez dodatnih unapređenja (osim donekle u boji) u odnosu na tridesete. Boja je bila dodatni mamac za publiku željnu "šarenih slikovnica".
Redatelji - zanatlije, izbrušenih redateljskih vještina, snimali su godišnje i do desetak B westerna podjednake kvalitete. Zaslužili su posebni naziv za kategoriju kojoj pripadaju: "laka konjica". Bilo ih je mnogo, nametali su se količinom i kvalitetom, te zaradom na blagajnama kina, a jeftino su snimali, brzo i efikasno, bez mnogo repetiranja, sa točno razrađenim knjigama snimanja. Svi su znali za njih, ali nisu marili za njihova imena; nitko se nije trudio dati im bolju šansu za dokazivanje (vrlo su rijetki bili njihovi izleti u A produkciju), nikakve knjige ih nisu bilježile (rijetko i dan danas); oni su prepušteni zaboravu prije nego što su bili upamćeni.