Ograničenošću mogućnostima proteklih dvadesetak godina, nisam imao tu sreću da pogledam B westerna ni blizu koliko sam želio, posebno ne iz tridesetih. Televizija u bivšoj državi je povremeno prikazivala B westerne Randolpha Scotta, Joela McCreae, Johna Waynea, Audiea Murphyja, ali uglavnom iz četrdesetih i pedesetih. Ponekad bih dočekao da kinoteka stavi na repertoar neki od B westerna (filmovi R.G. Springsteena ili Williama Witneya). Poslije sam ponešto odgledao preko satelita, zahvaljujući prijateljima koji imaju satelitsku antenu, nešto sam posuđivao originalnih video kazeta od onih koji kupuju u inozemstvu, nešto sam pročitao pa mislim da sam odgledao, nešto sam odsanjao zatvorenih očiju pa mislim da su ti snovi kadrovi pojedinih westerna, nešto sam odsanjao otvorenih očiju, strpljivo očekujući da se glavni urednik filmskog programa na Hrvatskoj televiziji udostoji pokloniti pažnje, vrijeme i novac pri odlascima na prodajne sajmove filmske klasike i kupi nekoliko tisuća B westerna, a ja ih svakotjedno ili bolje svakodnevno snimam na video kazete i gledam ih, gledam… gledam… i sanjam… i gledam… i sanjam… sve dok se ne umorim. Da li bih se umorio?
Prijelaz iz nijemog u zvučno razdoblje filma, western je doživio nazadovanjem u kvaliteti, a dobivanjem u količini proizvodnje i gledanosti. To se dogodilo iz više razloga. Prvi je bio taj što je zvuk omugućio da vizuelni medij bude upotpunjen audio medijem, iz kino dvorana su izbačeni klaviri i orkestri, koji su prema događanjima na ekranu izvodili prikladnu glazbu, a glumci su progovorili vlastitim glasovima, snimanim direktno pri snimanju filma; šumovi i zvukovi prirode, glasanje životinja, buka lokomotive i drugi zvukovi su dali westernu realističnu notu, western je postao "realistični" medij, iako bi za većinu događanja na ekranu teško mogli reći da su bila realistična, ali gledatelji su vjerovali da jesu, i to je bio bitni početak stvaranja mitološke aureole westerna i njegove ikonografije. Svakom šerifu, svakom revolverašu, svakom odmetniku se vjerovalo da može uraditi to što radi, da je neupitno njegovo romantično savršenstvo muškarca i Amerikanca. Poistovjetiti se sa takvim likom je bilo vrlo jednostavno; ono je u gledateljima lagano uznosilo njihovu težnju da budu netko drugi - romantični junaci, jer su zbog pretrpljene grandiozne ekonomske krize s kraja dvadesetih u stvarnosti izgubili sve iluzije.
Drugi razlog je što su westerni nijemog razdoblja bili poput razgledavanja foto albuma, na čijim se fotografijama događala nekakva radnja, a svaka treća slika je bila "title" ili opis radnje i ispisi eventualnih dijaloga ili monologa, a zvučni westerni su bili poput plesa na otvorenom uz logorsku vatru, razigrani i bučni. Da bi se iskoristile sve prednosti zvučnog westerna pokrenut je stilski potpravac glazbenog westerna, koji je B westernu itekako donio popularnost kao pučka zabava, ali nije imao kvalitetu ostalih stilskih potpravaca B western žanra. Zbog pretjerane romantičnosti, patetitke i parodičnosti, glazbeni western nije uspio steći ugled ni do današnjih dana, iako neosporno postoje savršeni primjerci eskapističke zabave, ironičnosti i zrelog odmaka od prosječnosti (posebno neki filmovi Roya Rogersa, Gene Autryja i Texa Rittera), a ostalo je u povijesti glazbe zapisano bezbroj prekrasnih pjesama o kaubojskom životu. Western glazba puno od svoje popularnosti duguje westernima. Kao i americana.
Treći razlog je u teškom privikavanju najboljih redatelja nijemih westerna na zvučne filmove, na novu tehniku snimanja, na kompliciranost usklađivanja slike i zvuka, na montiranje istih u skladnu harmoniju. Događalo se da su pojedini studiji još uvijek akcijske scene snimali tehnikom nijemog razdoblja, a dijaloge novom tehnikom, tako da je pri prikazivanju snimljenih westerna u kino dvoranama, dolazilo do disharmonije u brzini protoka sličica u jednoj sekundi, govorne scene su bile u normalnoj - realističnoj brzini, a akcijske scene ubrzane, što je izazivalo smijeh u dvorani i posprdne komentare. Uskoro je tehnika unaprijeđena, studiji su se pomirili s tim da moraju uložiti novac u kompletno novu opremu, pa je brzina protoka sličica prestala biti temom.
Tih tridesetih je bilo prilično različitih stilskih potpravaca u B westernu. To je ovisilo o specijalizaciji pojedine filmske kuće za određeni stilski pravac, jer su se prilagođavale pojedinim zvjezdama B westerna, a zapravo je svaka za sebe pokušavala pronaći formulu uspješnosti, i donekle različitosti u odnosu na westerne drugih studija, dok su neke samo forsirale "ono što prolazi kod publike". Tako se naprimjer mlada ali producentski jaka filmska kuća Columbia proslavila ozbiljnim filmovima (seriously westerns) sa Buckom Jonesom i Tim McCoyom u glavnim ulogama, u kojima se u sporednim ulogama povremeno pojavljivao mlađahni John Wayne, snimatelji bili Ted McCord (kasnije snimio npr. Blago Sierra Madre - John Huston, 1948 i Drvo za vješanje - Delmer Daves, 1959) i Ted Tetzlaff (kasnije postao redatelj npr. Prozor, 1948). Najbolji njihovi westerni su odskakali od njihovih ostalih "trivija", zbog odličnih zapleta, u kojima se mnogo razgovaralo i objašnjavalo, korišteno je podosta srednjih i krupnih planova a priča je igrala ključnu ulogu u stilizaciji, sve je bilo podređeno njoj. Jonesov Bijeli Orao (Lambert Hillyer, 1932) ili McCoyev Na kraju staze (D. Ross Lederman, 1932) su do današnjeg dana odoljeli zubu vremena. Jonesov film je još u ono vrijeme iskočio iz serije westerna sa istim likom, svojom kvalitetom stekao mogućnost da se posebno prodaje za prikazivanje, i na neki način postavio previsoke standarde za naredne Jonesove westerne. McCoyev film je bio jedan od prvih koji je na drugačiji i iskreniji način prikazao indijansko pitanje; znači osamnaest godina prije Slomljene strijele (Delmer Daves, 1950) netko se usudio pokazati da je Indijancima nanesena nepravda. U vrijeme kada su producenti ograničavali redatelje i glumce usredotočavanjem samo na priču filma, oni su ponekad znali iskočiti iz rutine i unijeti ponešto od vlastitog svjetonazora. McCoy glumi sjevernjačkog časnika, krivo optuženog za prodavanje oružja Indijancima, koji se bori da dokaže suprotno, ali pri tome shvaća da vlada stalno krši pojedinačne pregovore, da pali sela, ubija žene, djecu i starce, što ga nagoni da ode živjeti sa Indijancima i pomogne im u sačuvanju dostojanstva i života. U zadnjim trenucima (zbog podizanja napetosti) uspjeva spasiti pleme od masakra, otkriva pravog mutikašu i postaje Indijanski agent. U prvoj verziji je trebao na kraju poginuti za ideju, ali je studio odlučio da je za puritansku Ameriku bolje da ostane živ i koristan. Na konferenciji western filmova 1976. godine u Sun Valleyu su u istom danu prikazani westerni Na kraju staze i Slomljena strijela, jer je organizator želio publici dokazati vrijednost ranog McCoyjevog westerna, no, publika je opet Slomljenoj strijeli dala zasluženi respekt i hvalevrijedne komentare, a Na kraju staze ih je ostavio prilično ravnodušnim (čast nekolicini western zanesenjaka), jer nisu znali usporediti prave vrijednosti oba westerna kroz vremensku distancu, kroz različiti budget, kroz nametnuta ograničenja i ostale specifičnosti dvije suprotstavljene kategorije (A i B). Prisutni osamdesetpetogodišnji McCoy je bio vidno povrijeđen i potresen nerazumjevanjem publike (koja je ipak nastrojena westernu, jer ne bi došla na konferenciju), ali je tamo bio jedan od velikana westerna Clint Eastwood; impresioniran McCoyevim filmom, liječio je njegove rane (McCoy je oduvijek ozbiljno shvaćao svoje filmove i svoj posao) kroz tjedan dana druženja, te mu nekoliko godina poslije napravio prekrasnu posvetu u obličju postwesterna Bronco Billy, 1980.
Producenti nisu dozvoljavali socijalne komentare o nečemu, jer oni nisu zabavni, a ipak je Warner Brothers dozvolio to u westernu Masakr (Alan Crosland, 1934), u kojemu se prikazuju prljave igre službenih struktura prema Indijancima u rezervatima. Sredinom tridesetih su nicale nove producentske kuće, specijalizirane za proizvodnju niskobudžetnih filmova (ne samo westerna), a major kompanije su pojačale proizvodnju B westerna. Slavu su stjecali mnogi glumci, glumice, pa ćak i konji. Iako su neki "plesali samo nekoliko ljeta", mnogi su godinama bili na listama najpopularnijih glumaca, a njihovi su filmovi donosili priličnu zaradu. Zvijezde su nastajale iz nekoliko pravaca: jedni su prenijeli svoj zvjezdani status iz nijemog razdoblja, drugi su to postajali ekspanzijom B westerna, treći su prešli iz drugih žanrova u B western, četvrti su dovoljno dobro izgledali i imali ugodan glas, peti su znali dobro jahati i baratati sa oružjem i lasom, šesti su pod pritiscima studija morali glumiti u B westernima, sedmi su iz sporednih uloga prešli u glavne, osmi su se javljali na natječaje ili se direktno nudili filmskim agentima… Redatelji tih B westerna nisu imali nikakvu šansu da steknu slavu ili da im ime kod publike počne nešto značiti. To se dogodilo kasnije, tamo pedesetih godina, kada je paranoja proganjanja komunista bila na vrhuncu, a iz nje su proizašli novi junaci, psihološki kompleksniji, ranjiviji, a redatelji su davali svoj pečat na konačni izgled westerna. Ali o tome ćemo kasnije nešto više reći.
Znači, u tridesetima je došlo do kvantitativnog širenja B westerna na sve segmente američkog načina života. "Horse opera" je prednjačila u popularnosti pred svim ostalim "trivijalnim" žanrovima. Od najopskurnijih i najminornijih westerna do onih najboljih gradio se mit o kauboju, zapadnjaku, revolverašu, pioniru, koji rijetko odstupa iz zadanih okvira, riješava probleme na najbolji, najbrži i najlukaviji način, ali pri tome ne razmišlja puno o posljedicama na ostale sudionike, niti na prirodu i njene zakone. Svojim bitkama (u nekim serijalima ćak i protiv svemiraca) dokazuje svoje sposobnosti, svoj stav i spremnost za pobjedu. Gube samo zlikovci i oni sumnjiva morala i nejasnih težnji. Predratni humor, akcija, romansa i glazba gradili piramidu uznesenja među nedodirljive "bogove" velikih ekrana. No, ti "mali bogovi" iz staklenki, poredani po važnosti u žanru westerna, držali se repa ili onih repova legendarnih konja, koji su na svojim leđima trpjeli "bogovske guzice", i bivali ranjavani od oštrih mamuza. "Nesnošljivost" kojom današnja publika pred televizijskim ekranima dočekuje nekadašnje "bogove" iz tridesetih je ravna onoj koju je na svojoj koži osjetio "bog" Tim McCoy na prije spomenutom festivalu.
Važnost i vrijednost B westerna tridesetih godina je u dosljednom poštivanju narativnog slijeda, sa jasnim početkom (prologom), sredinom (razrada radnje) i krajem (epilogom), što bi trebao biti najteži ispit za svakog današnjeg redatelja, a zapravo znači: kako u što kraćem vremenu ispričati na najjednostavniji način priču, a pri tome ne ispustiti važne detalje za uvjerljivost slijeda događanja i odnosa među likovima, te privesti priču kraju. Ta dosljednost i inzistiranje na pravljenju "jednog te istog filma", sa istim suradnicima, slične "rukopisne" forme i "već viđenog" sadržaja možda nosi "mrvicu autorstva". Sjetimo se da su neki redatelji A produkcije "kopirali" takav način režiranja (npr. Howard Hawks u svoja tri westerna s John Wayneom - Rio Bravo, 1959; Eldorado, 1967; Rio Lobo, 1970). "Tečnost" kojom protiču slike mnogih B westerna toga vremena usporediva je s tečnošću rijeke, "naivnost" koju te slike pronose imaju "šarm neodraslog dječaka", "ljepota" ljudi i krajolika "zavodi" svakodnevnicu i čini je ljepšom, "ružnoća" negativaca i nehumanost njihovih postupaka podražava stvarnost, a svaki pokret veličanstvenih jahača odaje punoću življenja. Takav western je "umjetnost proživljavanja života". On je "umjetnost djetinjstva".