Velika većina ikada snimljenih westerna su formalno u službi pričanja priče. Teško bih mogao reći da im je jača strana poetski prikaz nekog događaja. Od nabrojanih 29 westerna, 25 filmova je nadograđeno elementima koji uzdižu te filmove visoko iznad prosjeka tipiziranih westerna, i koji se ne ograničavaju samo na razgovjetnu naraciju, već proširuju western idiome sa poetskim prikazima Divljeg Zapada, sa dubioznijom karakterizacijom glavnih i sporednih likova, sa korištenjem simbola kako bi se reklo nešto između kadrova, sa glazbom koja prati radnju, sa pretapanjima gdje slijedeći kadar pretapa prethodni i nagovješćuje daljnja događanja, sa produbljivanjem psiholoških, ćak i filozofskih konotacija u likovima, sa pojačanim povezivanjem krajolika i likova u međusobno neizbježnom odnosu, sa ingenioznijim korištenjem filmskih sredstava od uobičajene prakse u western filmovima, a time mislim na montažu slike i zvuka, kadriranje, snimanje dinamičnijih kadrova, gdje se ne kreću samo likovi u kadru, već kamera prati likove i događaje. Ti westerni nisu čisti žanrovski primjeri, jer su umreženi sa još nekim klasičnim žanrovima američkog filma, tako film Dvoboj na suncu možemo kategorizirati i kao melodramu, filmovi poput Poštanske kočije (kada Dallas hoće objasniti Ringu što ona zapravo predstavlja a on je želi za ženu ili odnos kockara i trudnice), Moje drage Clementine (recitiranje Shakespearea ili kada ranjena Chihuahua teškom mukom objašnjava Docu svoje postupke), Nosila je žutu vrpcu (kada kapetan Brittles odlazi sa stolicom na grob žene i govori joj što se u toku dana dogodilo ili kada od svoje jedinice dobije sat sa posvetom), Slomljena strijela (smrt Sonseeahray), Rio Grande (razgovor između supružnika koji se godinama nisu vidjeli ili očekivanje žena u logoru da se njihovi najmiliji vrate iz borbe sa Indijancima), Točno u podne (razgovor između Amy i Helene ili kada šerif traži pomoć od svojih sugrađana a ovi ga odbijaju zbog slabosti i kukavičluka), Shane (odnos dječaka i Shanea ili pogreb Toryja), Bijeg iz tvrđave Bravo (ljubavni odnos kapetana Ropera i Carle ili kada kapetan Roper otkrije da je izigran, sustigne Carlu i bjegunce i kaže joj "Nije bilo teško izigrati me"), Tragači (kada Martha Edwards miluje Ethanov kaput prije odlaska u potragu za kradljivcima stoke ili kada Ethan shvati da mu je Debbie jedini krvni rod na svijetu i da nije kriva što su je Indijanci oteli kao malu i napravili od nje pravu Indijanku), Obračun kod O.K. Corrala (strašću nabijene scene između Doca i Kate ili kada Wyatt mora reči Lauri da mu je važnije sačuvati dostojanstvo i osvetiti bratovu smrt nego otići s njom), Drvo za vješanje (cijela Docova prošlost ili odbijanje Elizabethine ljubavi zbog nezalječenog bola iz prošlosti), Crni narednik (kada narednik Rutledge plače na sudu ili kada mu članovi njegove jedinice odaju počast pjesmom uz logorsku vatru), Čovjek koji je ubio Liberty Valancea (kada Tom prepušta djevojku Ransonu ili kada ispriča Ransonu pravu istinu o tome tko je ubio Liberty Valancea, kako bi ga uputio u pravom smjeru vođe civilizirane zajednice) imaju pojačane melodramatske i dramske trenutke. Film Crni narednik možemo kategorizirati i kao sudsku dramu.
Devet westerna je snimljeno u crno-bijeloj tehnici, a fotografija je najbliža umjetnosti u Mojoj dragoj Clementini (snimatelj Joe MacDonald), gdje prijeteći oblaci, mjesečina u Dolini spomenika, donji rakursi i totali, najavljuju nadolazeće događaje; moglo bi se reći da su oni potencirani, kako bi se postigla veća dramatizacija. Srednje planove Ford koristi za dijaloge, kako bi nam likove približio, i kako bi im mogli vidjeti lica. U Poštanskoj kočiji (usprkos rear projekcijama) se nalazi jedan od najdomljivijih kadrova u westernu (snimatelji su Bert Glennon i Ray Binger), kada gledatelj upoznaje Ringo Kida, koji zaustavlja kočiju, jer mu je uginuo konj. Brzim zumiranjem kamera nam približava Ringo Kida, sužava nam perspektivu, i to od totala cijelog njegovog tijela i ruke koja repetira pušku, do njegovog lica. Impresivno za 1939. godinu i jedan western, kojim je John Wayne započeo planetarnu filmsku karijeru kao najslavniji zapadnjak svih vremena, a John Ford je pokrenuo zanimanje filmskih kritičara za žanr westerna, te potaknuo ostale producente i redatelje da iz B produkcije western presele u A produkciju. Po prekrasnoj fotografiji ne zaostaje ni film Fort Apache (Archie Stout), a najjače scene su ona plesa i vojničkog predstavljanja prije odlaska u borbu, posebno odlazak konjice u borbu protiv Indijanaca, i sama borba. U Crvenoj rijeci, epskoj i osobnoj drami glavnog junaka, najdojmljivije su scene otvorenog prostora (Russell Harlan), kada 200.000 komada stoke biva tjerano na dug i neizvjestan put. Sa bojom je najbolje dočarana istinska tragika ljudskih pokušaja da opstanu na Divljem Zapadu u filmu Nosila je žutu vrpcu (Winton C. Hoch), gdje pojačana boja, vatreno nebo, prijeteći oblaci i surovi ali prekrasni pejzaži Doline spomenika personificiraju stanje u dušama glavnih likova. U Slomljenoj strijeli je ponajbolja upotreba Tehnicolora pedesetih godina u američkom filmu. U Shaneu plavičasti odrazi planina Montane (Loyal Griggs), valovite prerije i Shaneov odlazak na kraju filma prema planinama, dok mu ranjena ruka bespomoćno visi niz tijelo su nezaboravni trenuci svakog dječaka koji je odrastao uz western. U Tragačima Ford fotografijom (Winton C. Hoch) uvjerljivo podražava slikarski stil najvećih slikara Divljeg Zapada, a još više mijenja svoj svjetonazor započet konjičkom trilogijom.
Glazba u westernima igra važnu ulogu katalizatora događaja. Često pjesme koje se pjevaju u westernima postaju hitovi, a posebno ostaju u sjećanju pjesme My Darling Clementine (Moja draga Clementina), My Rifle, My Pony & Me i Rio Bravo (Rio Bravo), High Noon (Točno u podne), The Searchers (Tragači), Gunfight At The O.K. Corral (Obračun kod O.K. Corrala), And The Moon Grew Brighter (Čovjek bez zvijezde), i The Hanging Tree (Drvo za vješanje) u izvedbama Texa Rittera, Deana Martina, Frankie Lainea, Sons Of The Pioneers, Kirka Douglasa i Martyja Robbinsa. Najpoznatiji kompozitori filmske western glazbe iz nabrojanih filmova su Dimitri Tiomkin, Victor Young, Richard Hageman, Cyril Mockridge, Frank Skinner, Hugo Friedhofer, Alfred Newman, Max Steiner, Hans Salter, Jeff Alexander, George Duning, Elmer Bernstein i Howard Jackson.
Na kraju balade, važno je reći da je klasični western izumro sredinom šezdesetih, da su u drugoj polovici šezdesetih kratkotrajnu slavu uživali talijanski spahgetti westerni, sedamdesetih holivudski antiwesterni, Eastwood je osamdesetih i devedesetih pokušavao oživjeti žanr i imao prilično uspjeha, ali tradicija nije nastavljena. Teško da bih na današnju listu najboljih westerna stavljao filmove Dvoboj na suncu, Udaljeni bubnjevi, Čovjek bez zvijezde, Obračun kod O.K. Corrala, Crni narednik, Winetou I i II, ali to ne znači da ih ne bih opet rado pogledao, kako bi prizvao one bezbrižne dane otkrivanja Divljeg Zapada.