''Ne pokušavam nešto silom gurati iz sebe. Morate biti strpljivi s pjesmama. Jedna od stvari koju sam naučio od Golden Age Of Radio je da ništa ne postižeš silom. Moraš puno čitati, zanimati se za razne stvari, živjeti punim životom.'' Tako govori mlađahni Josh Ritter, trenutni ljubimac američke kritike, vlasnik trećeg samostalnog albuma Hello Starling. Rođen u gradiću Moscow, Idaho; gradiću žitnih silosa i doseljenika švedskog porijekla, gradiću smirenog ladanjskog tempa života. Tek se sa osamnaest Josh počinje zanimati za gitaru (do tada je njegovo glazbeno obrazovanje bilo vezano uz sviranje violine), odlazi na sveučilište gdje počinje studirati američku tradicionalnu glazbu te izdaje prvi, vrlo teško nabavljivi, Josh Ritter album. Poslije završetka školovanja seli se u Providence, Rhode Island, a nedugo zatim slijedi i snimanje drugog Golden Age Of Radio albuma. Album je snimljen budžetom od 1000 dolara po malim studijima od New Hampshirea do Philadelphie. Njegovo dječačko obožavanje Nashville Skyline albuma Boba Dylana i kasnije ljubovanje s Nick Drakeovim pjesmama i zvukom je utjecalo na njegov glazbeni izričaj. Folk-pop lagane, smirene strukture ili bolje rečeno baladična atmosfera s pjesmama pastoralnoga sadržaja. Nekoliko pjesama postaju vrlo popularne (Me And Jiggs u Irskoj dok je Come And Find Me upotrebljena u TV-seriji Six Feet Under koju možete pratiti i kod nas; na Novoj TV čini mi se) i Josh dobiva sve više prostora po glazbenim medijima USA i Europe. U proljeće 2003-će u Francuskoj na staroj mljekarskoj farmi iz 18.stoljeća snima Hello Starling. Ono što je već gore rečeno dostaje i ovdje. Ono što Rittera izdvaja iz poveće skupine sličnih glazbenih istomišljenika je sjajna mješavina nježnog glasa, decentnih akustično-električnih gitarističkih dijelova, vrlo dobrih klavirskih rješenja (Sam Kassirer) te nevjerojatno zrelih pjesama. Romantik, mistik, veliki obožavatelj Biblije (osobito Knjige O Jobu) i kao što je već rečeno poznavatelj američke tradicije Ritter je pjesnik čije pjesme (priče) jednostavno probijaju one tvrde emocionalne opne slušatelja naviklih na hiper produkciju rock-pjesništva danas. Sam Ritter kaže:''Ne mogu se pisati pjesme u kojima nema ljubavi, mržnje i Boga.'' O ljubavi je već napisano bezbroj pjesama i uvijek se pojavi neka nova koja u ljudima probudi osjećaje od kojih se zaboravljaju brige i mračni sadašnji vijek. Ritter je kao ptičica sa svoga bookleta koja vidi sve što se pod njom zbiva pa nam o tome pjeva. Man is only half himself, the other half is a bright thing, he tumbles on by luck or grace, for man is ever a blind thing (Bright Smile). It's my home - last night I dreamt that I grew wings, I found a place where they could hear me when I sing (Wings). I'd rather be the one who loves than to be loved and never even know (Snow Is Gone) Ovo su samo mali dijelovi Joshovih pjesama, ljubavnih pričica, divnih trenutaka čežnje. Tu još treba spomenuti Kathleen, Man Burning, Rainslicker i Baby That's Not All. Pjesme u kojima možete otkriti Leonard Cohena, Brucea Springsteena i Davida Graya (što nije čudo, ako se zna da Ritter puno vremena provodi u Europi), pjesme u kojima možete otkriti još detalja iz Joshovog svijeta ljubavi, mržnje i Boga. Jako, jako dobro!