Prvo polugodište tekuće diskografske sezone proteklo je u tihoj vladavini matrijarhata. Evo ploča koje mi daju za pravo: pred zadnjim albumima dviju prijateljica iz Seattlea - Laure Veirs ("Carbon Glacier") i Jesse Sykes ("Oh, My Girl") - nezavisni su rock krugovi "šaptom pali", Patti Smith je snimila još jedno monumentalno, epsko remek-djelo ("Trampin'"), a posebno, počasno mjesto u tom nizu pripada samo-nebo-zna-kojem-po-redu albumu sedamdesetogodišnje Lorette Lynn (usput: ovim pločama treba pribrojiti i nadahnute albume Jolie Holland "Escondida", Joanne Newsom "Milk Eyed Mender", Carle Bozulich "I'm gonna Stop Killing" i još neke). "Van Lear Rose", vjerojatno to već znate, producirao je Jack White iz White Stripesa. Nisam strahopoštovatelj tradicije country glazbe i uvijek sam najprije birao one izvođače koji se već po inerciji mogu i trebaju svidjeti nekome tko je odrastao na rock and rollu. To je razlog zašto sam lakonski zaobilazio ploče Lorette Lynn, a uvijek radije birao Emmylou, Lucindu, Iris DeMent ili Nanci Griffith. Premda sam znao za priče da je riječ o jednoj od prvih pravih kantautorica (pjevala je svoje pjesme u vrijeme kada je npr. Patsy Cline morala imati pred sobom tuđe stihove) i ženi koja je pionirski provlačila žensku samosvijest kroz country napjeve (neki od njezinih provokativnih naslova su: "Fist City", "The Pill", "Don't Come Home Drinkin'", "You're The Reason Our Kids Are Ugly" itd.itd ). Bez obzira na to sve, izvedba Lorette Lynn uvijek mi je previše mirišala na nashvillesku "old school coutry" kuhinju s kojom baš i nisam na ti. Na stranu sve to, pred nama je ploča kojoj se valja pokloniti do poda. Jack White je deklarirani obožavatelj pjesama Lorette Lynn. Osim što joj je posvetio svoj megaseller "White Blood Cells", on u vlastitoj fonoteci čuva sva njezine ploče, do zadnje singlice. Nakon što što su on i Meg White kušali njezinu piletinu na farmi u Hurricane Millsu u Kentuckyju, ona je pristala ući u studio, s Jackom za miks pultom i pratećim bandom koji je on odabrao. I zato mi se toliko sviđa "Van Lear Rose". Jack White je na pravi način "zamutio" produkciju, pa je Lynnova sada bliža onome što rade prve dame suvremenog garažnog countryja poput Neko Case ili Oh Susanna, nego onome što je radila sama zadnjih pedesetak godina. Pokraj Lorettinog kristalnog glasa, posebna su vrijednost, dakako, njezini stihovi. Do slatke grubosti britki i jednostavni, "spremni za urezivanje u kamen". Ploča je većim dijelom autobiografska, a kada se osvrne preko ramena - ona doista ima što opjevati (udala se u trinaestoj godini, ima petero djece itd.itd. - sve je to jako dobro apstrahirano u filmu "Rudareva kći" iz 1980., sa Sissy Spacek u glavnoj ulozi). Iz pjesme u pjesmu, Loretta polagano isplovljava s "dna crnog sna", crpeći iz vlastitog tegobnog života toliko nadahnuća da to obara. Van Lear je mjesto u Kentuckyju gdje je provela svoje djetinjstvo i naći će svoje mjesto u uvodnoj, naslovnoj skladbi. "Family Tree" je trpka obiteljska balada, "Little Red Shoes" je potresna tužaljka o siromaštvu, a "High On A Mountain" je poletni, "zaplješćimo i zaplešimo zajedno" country-rock začinjen gospelom. Vrhunci su albuma duet s Whiteom u pjesmi "Portland, Oregon", te odjavna, duhovita "Story Of My Life". U njoj se baka Loretta Lynn narugala životu na način kakav ne pamti moderna povijest rocka. Klasik.