Što reći o čovjeku koji je u šezdesetima svirao s Chuckom Berryjem, bio predgrupa Jimmyju Hendrixu, imao koncerte s Van Morrisonom, Geneom Vincentom, Jerry Jeff Walkerom te bio član legendarnih The Outlaws 1969.godine. Ukrstivši putove s takvim veličinama, svirajući u raznim garage bandovima šezdesetih, country-psychedelic bandovima sedamdesetih te čak punky bandovima osamdesetih Ronny je postao živa legenda i persona grata outlaw-r'n'r scene. Prealternativan da bi ušao u mainstream country grupacije, a ''prekomercijalan'' da bi zadovoljio neke country izdavačke kuće koje objavljuju uglavnom alter.country izdanja. Ova pomalo čudna postavka (koju nameće uglavnom američka glazbena kritika) prati ga od početka njegovog samostalnog djelovanja. Prvi album objavljuje 1992. dok mu je Hep sedmi po redu. Čovjek koji se četrdeset godina bavi glazbom jako dobro zna sve lijepe, ružne, tužne i sretne strane takvoga života. Ono što najviše plijeni u njegovom glazbenom opusu su njegove priče tj. pjesme koje uglazbljuje. Ciničan, osoran, dobronamjeran, opak, nježan, realan, tankoćutan, šaljiv i direktan samo su neki od pridjeva koje se mogu pripisati njegovoj otvorenoj pjesničkoj riječi. Za njega ne postoje lažni autoriteti, za njega postoje dokazane veličine američke povijesti, on se izruguje svakoj pokondirenosti i svakom obliku licemjerja, on veliča i stavlja na pijedestal male i velike ljude iz njegova života i života čudnovate (najblaže rečeno) američke svakodnevice. ''Those jerks from No Depression are an arrogant bunch'' (South By So What pjesma s albuma My Nerves Are Bad Tonight). ''I told 'em I felt the ghost of Townes that night, but baby, I lied'' (Halloween In Germany; Magneto). Ovo su samo maleni, maleni djelići onoga što Ronny zna napisati, ali galerija povijesnih ličnosti koje se nalaze u njegovim pjesmama je beskonačna. Možda najbolji primjer za to je pjesma Heroes s albuma My Nerves Are Bad Tonight gdje Elliott nabraja u koga sve ''vjeruje''. Između ostalih tu su Isus, Buda, Gandhi, Elvis, James Dean, Martin Luther King, Majka Tereza, Anwar Sadat, Johnny Cash, Vincent Van Gogh, JFK, Konfucije i mnogi drugi. Mnogi od ovih ličnosti imaju i svoje zasebne pjesme u opusu Ronnyja Elliotta. Kada upoznate Ronnyjevu zbirku pjesama polako shvatite da je on onaj Indijanac što stoji na ulazu u Čistilište u filmu Purgatory. On je taj koji će vas uvesti u američko društvo i reći vam:''Evo gospodo, ovo je americana, pa ako vam se sviđa izvolite, dobro došli!'' Ronnyjeva glazba je prava americana s većim udjelom, moglo bi se reći, bluesa i klasičnog rock and rolla. Hep. Napokon da nešto kažem i o predmetu ovoga teksta. Album sadržava trinaest pjesama (plus jedan bonus) trajanja šezdesetak minuta. Odmah na početku treba reći da je ovo jedan od najboljih Elliottovih albuma (vrlo blizak albumu Poisonville). Album otvara Nowhereville, po ugođaju i tekstu vrlo blisko već spomenutom filmu Purgatory. Slim Harpo's Hartbeat je definitivno jedna od najboljih Ronnyjevih pjesama uopće. Možda je ova pjesma najbolji primjer za obradu jedne njegove klasične pjesme. Zavijanje gitare u pozadini, lagani ritam udaraljki, doza dramatičnosti koju Elliott koristi u pjevanju svojih priča (I heard Brando say that Leadbelly's name was written on the stars....What's that sound? Pssssst! I thought I heard Slim Harpo's hartbeat), lijeni ugodni Ronnyjev glas (no pa ipak je on skoro šezdesetogodišnjak) daje sveukupno začudnu atmosferu ovom songu. Expat Blues je jedini pravi cover na albumu (Rob Dokter) ugodnog usporenog honky-tonk ugođaja. All The Way to Louisville, je pjesma u kojoj treba spomenuti ugodne harmonične back-vokale koji su također zaštitni znak Elliottovih aranžmana (All I've got is three chords and a will to survive). Blind Side Of The Heart je laganica podebljana pedal steelom. Poets And Scientists je rock'n'roll propovijed. Aleluja. Jack's St.Pete Blues počinje strašno dobrim stihom (I drink because I can't write and I can't write because I'm drinking) i pijanim Ronnyjevim glasom da bi na kraju završila stihovima (The beat generation's either dead or dying and they wait for me to fall. All the dharma in the world won't help you. When you die you're dead, that's all). Nothing About Heartache je posvećena izvjesnoj Cozzie. Elvis Presley Didn't Like Tampa je jedna od najbolje, pa može se reći, satiričnih pjesama u rocku koje sam čuo u zadnje vrijeme (a ostalih nekoliko na popisu također su Elliottove). Zauzelo bi puno prostora da ju sad prenosim u cijelosti, ali vjerujte stvarno to duhovito zvuči. Satirična posveta Elvisu i njegovoj Ronnyjevoj Tampi. Time I Spent In New Orleans je jedna od pjesama zbog kojih sam gore naveo da će vas Ronny Elliott dobro uvesti u svijet americane. U ovoj pjesmi kao i u mnogima na ranijim albumima on jednostavno pjeva svoje američke putopise (eseje) te tako otkriva onaj skriveni svijet grada (ovdje New Orleansa), onaj dio koji mu daje dušu. Hurry Up To Meet The Angels i A Great Depression su po meni glazbeno možda i najbolje stvari na albumu, sjajno aranžmanski, svirački (ovdje moram spomenuti The Nationals, prateći band Ronnyja Elliotta. S njim su od početka samostalne karijere, a neki i duže) i pjevački. Gorgeous George je zahvalna za pjevanje u ovim vremenima bremenitima za prvog Amerikanca. Ronny Elliott ima običaj na svaki album staviti i još jednu bonus pjesmu kao nagradu njegovim vjernim obožavateljima. Nisam namjerno u tekstu spominjao možda najbliži termin za Ronnyja Elliotta, a to je ''roker''. Taj se termin toliko izlizao da je malo degutantno njime nazivati nekoga tko je jedan od najvažnijih autora današnje američke glazbene scene. Mislim da i sada Ronny Elliott sjedi negdje na trijemu u Tampi, Florida promatra ljude i stavlja ih u svoje pjesme. On je naprosto kroničar zadnjih nekoliko desetljeća onoga što mi nazivamo Amerika. I to dobar kroničar i pjesnik.