Jedan od ranijih albuma Eda Hamella, koji sebe s razlogom zove Hamell On Trial, zove se "The Chord Is Mightier Than Sword". Ogolimo li tu istinu na tri temeljna akorda, krajnji je rezultat autorski kredo kojega u časopisu "Uncut" imenuju sa "one-man angry brigade" ili pak "one-man revolutionary front". Hamell je čovjek s akustičnom gitarom koji je sve ono što ne očekujete od čovjeka s akustičnom gitarom. Uostalom, njegov "punk acoustic" ili "anti-folk" rezultat je neskrivene ljubavi za The Stooges, MC5 ili Lou Reeda. Ne ljubi baš folkere. Točnije, Reed-Dylan-Jonathan Richman, to je sveto rock and roll trojstvo našemu Edu Hamellu. Od Richmana je pokupio "brbljavost". No njegov je tvrdokuhani noir podaleko od Jonathanove naivno-nevine romantike. On je nastao na Reedovoj "divljoj strani" ulice (premda se Reed, u Hamellovu slučaju, načitao Jamesa Ellroya). Dylan je, dakako, početak svega. Čak i za jednog "anti-folkera", koji revolveraškom vještinom okida akorde na svojoj raritetnoj akustari iz 1936.godine(!?). Hamell je svoju karijeru započeo u Austinu, gdje se preselio iz New Yorka početkom devedesetih. Ondje je, na vrelu, učio kantautorsku vještinu i objelodanio tri albuma, stekavši povlašteni, doista kultni status. Po povratku u glavni grad svijeta, pokrenuo je vlastitu diskografsku kuću - "Such A Punch" - i objelodanio album svojega konačnog proboja, "Choochtown". Bilo je to godine 2000. Iste je, međutim, godine Ed Hamell doživio i tešku prometnu nesreću, koja ga je neko vrijeme držala podalje od glazbene javnosti. Onda je krajem prošle godine eksplodirao izuzetni album "Tough Love"! Ako je "Choochtown" svojevremeno dao odgovor na pitanje kako bi zvučao Lou Reed praćen Tav Falcovim Panther Burnsima, onda nove pjesme zvuče kao da Reeda prate Richmanovi The Modern Lovers. Album je objelodanjen na etiketi "Righteous Babe", kolegice i "sestre po oružju" Ani DiFranco. Ona gostuje na ploči. Od ostalih "porotnika" koji su svjedočili još jednom "sudskom" okršaju Hamella i američkog društva, tu je znani Gary Lucas (gitara). Producent je proslavljeni John Leckie. "I'm A Self-Righteous Prick, /With A Great Mouth, /But I'm Sick To Death /Of Mediocrity And Lies", pjeva Ed Hamell u pjesmi "Halfway", na sveopće zgražanje američkih puritanaca. "Downs" je sjećanje na blisko iskustvo smrti od prije koju godinu: "Almost Dies In A Car Accident/ They Cut Me From The Wreck... Downs/ Morphine, Seconal, Percodan, Codeine...Downs/ Pleasure Seeing Around". Pjesme "When Destiny Calls" i "Don't Kill" ellroyevski su komadi života na ulici u kojima svakodnevni događaji lako svršavaju u spirali nasilja i beznađa, dok je "95 South" mračni "cross country" s napunjenim pištoljem (u maniri jedne "The Drifter" Green On Reda ili Springsteenove "Nebraske"). Mračne teme Hamell zna vješto obrusiti cinizmom i ironijom pa nije pretjerana tvrdnja da je riječ o jednom od najjačih rock and roll majstora proze u stihu. "Tough Love" je glazbeno zapaljiva, literarno nemilosrdna i reporterski precizna ulična rock and roll kronika. Poslušajte i - "neka vam je na opomenu"!