Priča ide nekako ovako: Clint Conley je svirao u Mission Of Burma i tada onako ovlaš napisao «Academy Fight Song» i «That's When I Reach For My Revolver» (nadam se da je dobro živio od tantijema), po raspadu banda 1983. objesio bas o klin, nedavno sa Prescottom i Millerom iz čistog mira reanimirao MOB, te na kraju pozvao provjerenu all-star ekipu (Brokaw, Kadane...), osnovao Consonant i snimio jednu od najboljih rock ploča u posljednje vrijeme. U porive nekoga tko snimanje albuma čeka 19 godina se ne može sumnjati, a i izdavanje albuma na lokalnoj Fenway etiketi nije baš neki luđačko isplativ marketinški potez, zar ne? No, neovisno o tome, Consonant je band kojem se ne može ništa prigovoriti. Conley je u MOB danima bio fina i «meka» protuteža songwriterskom partneru, hermetičnom i grozničavom Milleru, pa iako Consonant imaju dosta zgusnut i glasan zvuk, pjesmama klize blagost i pritajena melankolija svojstvene Conleyevim doprinosima MOB. Conley u principu stvara klasičnu rock pjesmu koju zatim pretumbava, puni prelijevajućim gitarama i gipkim ritmom, te na kraju potcrtava krhkim i naivnim vokalom. Tako se na kraju melodije «The Kiss» ili «Post-pathetic» teško i sporo usjecaju u pamćenje, no s druge strane sve štima i po najtvrđim «tradicionalnim» mjerilima (ukroćenost, struktura pjesama sa refrenima, blaga himničnost). Osobno sam slušajući ovaj album često zamišljao The Feelies i Silkworm sa većim obujmom zvuka, ali se istovremeno i pitao zašto danas sve rjeđe dolazim do ovako primjerenih i nenapadnih rock albuma. Za mene nepobitno najugodnije/najveće iznenađenje ove godine.