Xiu Xiu su bombastični i afektirano pretenciozni. Xiu Xiu su antipatični. Xiu Xiu napadno žude za tim da ih shvatite vrlo ozbiljno i vrlo osobno. Xiu Xiu asociraju na prvu probu banda sastavljenog od simulirajućih nadrogiranih studenata filozofije i prenemažućih arty bohema koje «nitko ne razumije».
To su tvrdnje s kojima će se nepobitno složiti svatko tko dogura do polovice «Knife Play», neovisno o tome da li će nakon tih 20 minuta njegov primjerak albuma završiti u košu za smeće ili na listi vječnih favorita. U redu, to smo apsolvirali, a nakon postignutog konsenzusa možemo krenuti dalje i ustvrditi kako je «Knife Play» jedna od najluđih i najintrigantnijih ploča koje se nude u prenapučenom i gusto istočkanom spektru recentne diskografske ponude. Xiu Xiu su histerični, manični i inzistiraju na mraku preko svih granica, te sve često poprima dimenzije groteske i komične, ali zbog toga ne i manje zastrašujuće bizarnosti. Takav pristup svojevremeno je primjerice do savršenstva dotjerao Foetus, no ovaj kalifornijski kvartet mnogo ne zaostaje ni glazbenim rješenjima niti tekstovima. Primjerice, ne znam da li Jamiea Stewarta (vokal i duša banda) mogu mirno pogledati u oči dok vrišti:»This is the worst vacation ever! I'm going to cut open your forehead with a roofing shingle!» ili dok glasom koji silazi s inkvizicijskog kotača krhko cijedi:»AIDS, HIV, I can't wait to die, can't you tell?». Nakon takvih izljeva čovjek zuri u zvučnike pitajući se o čemu se tu zapravo radi. Neprikladna i drska morbidnost? Sarkazam/crni humor? Neukusno prenemaganje i čisti artizam bez pokrića kao taktika šokiranja? Ne znam, a zapravo me niti ne zanima. Znam samo da je ekipa Xiu Xiu kao i većina nas očito prenahranjena ironijom i apstrakcijama, te ne može «fraktale» odvojiti od osjećaja i intime. Ne želim ovdje ulaziti u kvazisociološku raspravu o tome koliko je taj raširen i urbanom čovjeku svojstven sukob osobnosti i vlastitog cinizma (kao obrambenog mehanizma) «ispravan» i prikladan razlog za čovjekove frustracije, već samo kao zaključak konstatirati da je glazba Xiu Xiu shizofrena i raspolovljena i na celebralnoj (background) i na «tehničkoj» (klepanje pjesama) razini. Uslijed toga, potpuno je razumljivo što je kontradikcija ovdje norma a ne izuzetak. Krčevinama Xiu Xiu pjesama tonovi stalno bježe iz fokusa, perkusije se sapliću iz takta u takt i cijela slika je nakrcana kakofoničnim upadima sporadičnog zvukovlja (što u sjećanje priziva kompleksne cut-upove Skinny Puppy), da bi se ubrzo zatim u cijelu priču ugurale meke synth pop dionice naslijeđene od starih Depeche Mode (kao u odličnoj ogoljeloj «Suha» i zlokobnoj «Poe Poe») i lebdeće melankolične melodije. Jamie Stewart je podjednako neuhvatljiv kao i kohorta koja se oko njega neprekidno rasipa i sastavlja, pa tako iz zatišja u kojem jeca i «diše» kao Mark Hollis ili Craig Wedren u šusu uskače u neurotično urlikanje. Cijeli halucinatorij «Knife Play» kao da je stvoren za čuvanje leđa nekom performansu Rona Atheya istovremeno na nekonvencionalan način zabavljajući svakoga tko odluči zagrepsti ispod površine albuma koja je, da još jednom ustvrdim, zaista odbojna. Uvjerljivost Xiu Xiu nije ništa manja niti na friškom izdanju. EP»Chapel Of The Chimes» broji manje od 20 minuta, no Xiu Xiu nisu savili gnijezdo i smirili se. EP zatvara frenetična i gotovo nakaradna obrada «Ceremony», jedna od boljih interpretacija neke Joy Division pjesme koju sam čuo (a svi smo ih čuli podosta). Uglavnom, ulazimo u 2003., netko se na Zemlji dobro zabavlja, netko preklinje za golu egzistenciju, Hieronimus Boscha odavno nema, a večeras nas sve zajedno zabavljaju Xiu Xiu.