Svojevremeno je američki rock-magazin Rolling Stone proglasio Marka Eitzela, tada lidera iznimne skupine American Music Club, songwriterom desetljeća. Koliko su takve titule u rock and rollu relativna stvar, govori i činjenica da je minulih godina Eitzel bukvalno preživljavao, uglavnom zaboravljen, emocionalno i financijski slomljen. Iako je od raspada AMC snimao odreda vrlo dobre ("60 Watt Silver Lining", "Caught In A Trap..." ili predzadnji "Invisible Man") ili čak izvrsne solo ploče ("West", u suradnji s peterom Buckom iz REM-a). Ima tu nešto drugo. Iako naizgled znatnog komercijalnog naboja, nisu njegove pjesme za svakoga. Rubna su životna iskustva rezonatori što titraju njegovim skladbama, do rasprsnuća. Samoća, očaj, AIDS (koji mu je pokosio većinu prijatelja )... turobne su teme njegovih stihova nerijetko zaogrnutih svirkom koja zadržava malo toga od habita uobičajene rock pjesme. Eitzel, jednostavno, vreba i uznemiruje iz počesto lagodnih melodija. Napetost između maničnog, eksplozivnog lirskog sadržaja i uske kantautorske forme na svojim je solo pločama on redovito rješavao stilskim inputima - nekoć folk i country, pa jazz i lounge, zatim loopovi... Novi album složen od obrada najslabije je poglavlje njegove već dva desetljeća duge karijere. Kriv je tu i prešareni izbor covera ("Do You Really Want To Hurt Me?" Culture Cluba, "I'll Be Seeing You" Billie Holliday ili "Ain't No Sunshine" Billa Withersa, zatim pjesme The Flamingosa, Phila Ochsa... ovako na hrpi, jednostavno ne nose album). Stilski, dobrim je dijelom to sintetični pop danas kurentnog "Bacharach" ozračja, koji je krasio i prethodnu, puno bolje skrojenu ploču "Invisible Man". Po prvi puta, tek trica Eitzelu.