Za cjelovitiji uvid u stvaralaštvo njujorških Hem preporučam njihove dvije službene ploče - «Rabbit Songs» i «Eveningland» - no i ova kolekcija obrada, demosa, outtakesa i živih skladbi prilično vjerno odražava sve aspekte tople, svilenkaste melankolije koju su Hem naučili od Cowboy Junkiesa, Mazzy Star, teksaških kantautora i engleskih folkera. Premda su mi se pjesme Hemovaca redovito dopadale, priznajem kako sam uvijek bio svjestan činjenice da je riječ o autorskom rukopisu kojemu je važnije stvoriti «krajobraz», nego u njega smjestiti opipljivu i čulnu egzistenciju. Zato me oduševio onaj dio albuma «No Word From Tom» koji su posvetili obradama tuđih skladbi, skladbi nastanjenih junacima puno jačih autora negoli su to Dan Messe i društvo. Ti su junaci u filigranski tkanom ozračju hemovskog slow-motiona uistinu zaživjeli svoj drugi život. I dok kod tradicionala poput «Rainy Night In Georgia» ili «All The Pretty Horses» obzor očekivanja nije znatnije pomaknut (premda su sjajno interpretirane), «Radiation Vibe» Fountains Of Waynea i «South Central Rain» R.E.M.-a jednostavno su «ukradene» svojim tvorcima. Poput Ryana Adamsa ili Marka Lanegana (coveri «Wonderwall» (Oasisa) i «Carry Home» (Gun Cluba), Hem su ove pjesme samo ogrnuli kišnim kaputima i učinili svojima. Ostatak albuma slušljivi su restlovi, no ove dvije interpretacije prava su remek-djela, vjerujte mi na riječ.