Placebo su tip grupe čijim su članovima odlasci stilistima i fotografiranje za promotivne plakate važnije aktivnosti od pisanja pjesama. Baza milijunskih naklada njihovih albuma su proračunatost i izrade marketinških strategija. Naravno, tako i mora biti: band koji kao od šale rasproda Wembley stadion si ne može dozvoliti greške u koracima. Placebo su opaki biznis a tek onda glazba. Od njihovih albuma i koncerata živi i za njih radi mnogo ljudi i tu zaboravite prepuštanja riziku i stihiji. Sa tako posloženim kockicama na početku, od Briana, Stefana i Stevea se očekuje da vrhunski odrade posao, isporuče ono što se od njih očekuje, zarade i tako zatvore krug. Placebo operiraju u onom glazbenom/kulturnom univerzumu u kojem uglavnom ne tražim svoje sretne zvijezde, no besmisleno je očekivati da svi po svom pristupu budu The Ex ili The Go Betweens. Jednostavno, Placebo su rock zvijezde i propisno odrađena zabava u rangu Green Day, Depeche Mode ili Franz Ferdinand. Naravno, horde onih iz demografske skupine kojoj odavno ne pripadam, a koji u Molkovim stihovima vide svoje odraze i «Without You I'm Nothing» smatraju pjesmom većom od života neće razumjeti kako ovaj prikaz «života na rubu» shvaćam tako neobavezno. To je u redu. Stvar percepcije. Ja u «Special K» čujem samo fini i neobavezni radio hit, a netko vidi rame za plakanje. Nema problema. Što je u kontekstu cijele pozadine i poetike banda «Meds», peti album ovih «razvratnika»? Naravno, ništa novo, bez obzira na to koliko Brian Molko tvrdio kako je riječ o novom pristupu i «velikom izazovu». «Meds» su manikirane i u uštirkanim pakiranjima dostavljene sage o narkoticima, seksualnosti, eskapizmu i zbunjenosti. «Meds» je light verzija senzibiliteta mračne romantike Baudelairea i The Cure. «Meds» je ispolirana i za policu u trgovačkom centru adaptirana sinteza popa i indie gitara. «Meds» su stihovi: «I'm in a crowd and always alone», «Attack the vein that bleeds, down on my bended knees» i «Let's follow the cops back home and rob their houses». «Meds» su rasni hitovi «Drag» i «Song To Say Goodbye». «Meds» je «politički korektna» verzija mladenačke dekadencije. Uglavnom, ako tražite Placebo album, onda ćete ga bogme i dobiti. Na albumu je nekoliko trenutaka tijekom kojih slušatelju uslijed trivijalnosti ipak postane neugodno (npr. Molkova a capella odjava «Broken Promise», i inače problematičnog dueta sa Michaelom Stipeom), no barem nema otvorenog fijaska kao što je na prošlom albumu bio trip-hop davež «Something Rotten». Tu nema neke posebne potrebe za seciranjem, pa da zaključimo: «Meds» je tipičan Placebo album, a Placebo su korektan zanatski mainstream band. I sami znate imate li potrebe i afiniteta za nečim takvim.