Stuart Murdoch i družina odavno nisu introvertni tinejdžeri i (pre)pametni studenti. Iza njih je «Dear Catastrophe Waitress», spasonosni i prijelomni album kojeg im je usnimio Trevor Horn, a koji je bio važan korak u transformaciji banda iz misterioznih i jogunastih sljedbenika The Smiths i The Pastels u veliko pop ime. Tranzicija u svijet velikih i zrelih je odrađena u nekoliko više-manje uspješnih gradacija i kako to već ide, band je putem ponešto dobio, a ponešto izgubio. Primjerice, u lepršavosti njihovih melodija polako iščezava jeka Love i The Beatles, a njihove recentne sage o vjeri, frustracijama i preispitivanjima više su ugodna razbibriga nego «sobna utočišta» nabijena dovitljivošću i emocijama. No, B&S su zauzvrat postali zapanjujuće mudri pa njihovo odrastanje u sebi nema ničeg tragičnog. Sada kada su daleko od svojih amaterskih početaka, B&S šire svoj zvuk i njihovi kompleksni aranžmani su nakrcani posudbama iz partitura glam rocka, boogieja, Motowna, radio hitova 70-tih/80-tih i bijelog soula. Tako u vrckavoj «We Are The Sleepyheads» vreba plastična gitaristička solaža, a korijen «White Collar Boy» je poliesterski bas kojeg do otvorenog funka dijeli tek par centimetara. Čak i «Another Sunny Day» i «Funny Little Frog», pjesme koje najviše asociraju na B&S iz sredine 90-tih, nemaju topline i intimnosti «The State That I Am In» ili nečega sa «If You're Feeling Sinister». Zaboravite romantiziranu viziju mističnog banda i njihovih tvrdokornih fanova raštrkanih po sobama širom svijeta. Murdoch i ekipa su sada na drugoj razini, no prijemčivost i promijenjena vanjština im dobro pristaju. «The Life Pursuit» je fin, pametan i impresivno složen album i uz njega bi zamjeriti Stuartu i ekipi stilsko/glazbeno otvaranje značilo biti bezrazložno zloban. Uostalom, oni su band koji je oduvijek tražio otvorenu interakciju sa slušateljem. B&S su odradili svoju «indie» fazu i početni period velike preobrazbe, te možda za godinu-dvije isporuče i svoj «Automatic For The People». Sve je moguće.