Prije koju godinu, ponajbolja je croonerica današnjice, po svemu izuzetna Neko Case, skinula grudnjak na pozornici sred Nashvillea. Ekshibicionizam? Možda. Ima i onih koji su ovaj simbolični čin studentice umjetnosti protumačili kao kraj (hinjene?) nevinosti ženskog country i folk rukopisa, čija je Nashville oduvijek bio dobro čuvana utvrda. Za razliku od «nehotičnog» toplesa Janet Jackson, od kojega je potonja stvorila nezamislivu i krajnje degutantnu (samo)reklamnu kampanju, Caseova zasigurno nije imala komercijalnih pobuda za svoju provokaciju. Naime, nije se to značajnije odrazilo na skromnu prodaju njezinih briljantnih ploča. «Patsy Cline novog milenija» samo je pokazala kako ništa ne može zaustaviti vladavinu matrijarhata ovovjekih (alt.)country-soul croonerica. Njihova su imena, što rođena, što konspirativna - Kelly Hogan, Oh Susanna, Feist, Jenny Lewis, Neko Case... Nas ovog puta zanimaju Neko i Jenny. Obje imaju svježe ploče, obje su dočekane panegiricima. NEKO. «Fox Confessor Brings The Flood» (Anti, 2006.) njezina je četvrta studijska ploča i pravi je užitak slušati kako suvereno kroči prostorom za koji se svojedobno sama izborila (ploče «The Virginian», te osobito «Furnace Room Lullaby» i «Blacklisted»). Nove pjesme - «Margaret Vs. Pauline», «Star Witness», «Dirty Knife» - ne iznenađuju, niti su stvorene s tom namjerom. Neko danas imponira vokalnom zrelošću i pjesničko-skladateljskim umijećem. Ona je majstorica u tvorbi elegičnog, romantičnog, gubitničkog, kasnonoćnog ugođaja, pri kojemu je lako vizualizirati prizore drhtave ljubavne igre, s gradskim neonima u prozoru sobe i glasom Patsy Cline na radiju. Skladbe «That Teenage Feeling» i «Hold On, Hold On» među najboljima su koje je ikada potpisala. Uz pomoć thebandovca Gartha Hudsona i društva iz Giant Sanda, ona je stvorila još jednu estrogenom bogatu ploču, ploču u čijim je rilnama više ženske osjećajnosti negoli u svim feminističkim brošurama zajedno. JENNY. Niti Jenny Lewis nema puno predrasuda prema javnom transferu svojega seksipila. Glumica (npr. glumila u «Pleseantvilleu») i pjevačica sjajne kalifornijske skupine Rilo Kiley jedno je od traženijih lica (i, hm, «silueta») američkog rocka. Ona je pjevačica mekog, maznog glasa (koji neizmjerno obožavaju Elvis Costello i Elton John, među inima), a odnedavno je i respektabilna kantautorica. Njezinu prvijencu «Rabbit Fur Coat» (Team Love/Rough Trade, 2006.), ugledni je časopis UNCUT udijelio pet zvjezdica. Isprva sam držao kako je recenzent bio više zanesen profinjenim crtama njezina lica i stasa, nego samim pjesmama, no svako je novo slušanje korigiralo ranije dojmove i danas sam jednostavno oduševljen prvijencem Lewisove. Na isti način na koji su me svojevremeno «prodrmali» nastupni albumi Marie McKee ili Marthe Wainwright. Bjelodani utjecaji njezinih suradnika M Warda, Conora Obersta (Bright Eyes) i Bena Gibbarda (Death Cab For Cutie), rezultirali su evokativnom country-soul poslasticom, na tragu Laure Nyro, Dusty Springfield ili Shelby Lynne. Osim što nije nesklona pozirati «bez krpica» pred objektivima fotografa, Jenny zna kroz svoju lirsku naraciju ponuditi «emocionalnu golotinju» koja ostavlja bez daha («Run Devil Run», «Big Guns», «Born Secular»). Na putu u srce vlastite tame, prati je «upjevani» ženski gospel dvojac The Watson Twins iz Kentuckyja. Ako ne vjerujete UNCUT-ovu recenzentu, ako ne vjerujete meni, pročitajte što je Elvis Costello zabilježio o Jenny Lewis: «songwriter with the rare ability to craft songs that possess the emotional breadth of the best american short stories».