Radomir Konstantinović kaže: sposobnost osjećaja je nešto izuzetno, ono je čak dokaz izuzetnosti. Zapravo, osjećajnost je dokaz. Nije dana, nije u prirodi toka stvari, niti je jedan od nužnih načina ispoljavanja svijeta u čovjeku i čovjeka u svijetu. Grandaddy, svojedobno od Howea Gelba nazvani najboljom grupom na svijetu na novom albumu posve pretvoreni u šampione popa no ovaj puta i kao iznimno za ovo godišnje doba i nas proćućenoga do mošnjica. Znate kako su se oni kretali: kao oni mavericksi na koje je podsjetio Orson Welles tijekom primanja nagrade za životno djelo, ne bolji od drugih, čak ne ni bitno drukčiji, nego baš kao odbjegla goveda, nekako po strani. Sunčan album ponešto upozoravajućih tekstova koji su u trendu zadnjega albuma Flaming Lipsa, dakle ljudi protiv mašina a sve to prošarano je osjećajem za melodiju kojega podjednako rese jednostavnost i ljepota-a oni nisu uvijek sinonimi-prve dvije pjesme sam zavolio odmah, a kako je preslušavanje doživljavalo sve opetovanije repeticije uskoro sam ga zavolio cijelog. Ekidan je najljepši album ove sezone, meni naravno, i iako bi se koječije albume moglo spominjati uz ovaj, evo samo jedne pomalo i tužne reminescencije: baš tako su posljednjim svojim albumom mogli zazvučati Radiohead, da se nisu odlučili zaklati pjesme za producentskim stolom. Te su im pjesme srećom mačkaste bile, pa se ipak na Hail to the Thief može čuti nešto kao notno ritanje, no Grandaddy imaju svega onoga što je Yorke samome sebi bio poželio u brojnim intervjuima-ideja, šarma, lakoće postojanja i to u takvim količinama po pjesmi što ovima nije pošlo na cijelom albumu. Sorry na ovakvom hegelijanskom kraju koji iz albuma u album različitih izvođača pokušava pratiti razvoj apsolutnoga duha. Osim toga ima nešto u tome i da čovjek bude u krivu. Kako sam počeo jednim tako me evo kako završavam drugim filozofom: Georg Wilhelm Friedrich jednom je uz kavicu i kiflice rekao-mana drugoga samo je objektivizacija iskrivljenosti našega vlastitoga gledišta. Haugh!