U tržišno i krativno poticajnoj frci zakuhanoj filmom braće Coen "O Brother, Where Art Thou", Alison Krauss je s(p)retno učinila nekoć preziranu formu bluegrassa hypeom. Sirovi "appalachian" Gillian Welch, međutim, najbolje hvata mitsku, "karnalno-poetičku" dimenziju ove drevne glazbene tvorevine. Nedavno je Damien Jurado, zadnjih godina jedan od prvaka apalačijanskog folka, novinaru engleskog Uncuta lijepo objasnio kako u folk tradicionalima ima više toga jezovitog i uznemirujućeg nego kod Eminema ili razbacanih gangsta rappera. Takve pjesme interpretira, piše i svojim "karameliziranim" glasom pjeva Gillian. Pjesme mahom turobne, ali (s)tvarne, opipljive, strastvene, putene. Nastrani gorštak "Caleb Meyer" (uvodna pjesma s drugog albuma "Hell Among The Yearlings") opakiji je od bilo kojeg frajerčića s uzijem u ruci.
Neo-tradicijski koncept vrle Gillian Welch i njezina pouzdanog prijatelja i suradnika Davida Rawlingsa (co-writer, gitarist) možda počiva na "bibliofilskim" temeljima (oboje su studirali glazbu na bostonskom konzervatoriju), no uvjerljivost izvedbe tradicionala i "novih tradicionala" čini ih dostojnim usporedbe s dalekim, "iz naroda" poniklim proto-folkerima. Njihove su pjesme od krvi i mesa, jednostavne, grubo snimljene - što im daje karakter, poput ožiljka, netko bi rekao. Istovremeno, one su kružno sjećanje, nenametljivo, iskreno i lijepo.
Sve to uglavnom vrijedi i za posljednji, nedavno objelodanjeni album "Soul Journey", četvrti po redu. Moram priznati da sam se dao zavarati brojnim krivo ciljanim kritikama po svjetskim rock tiskovinama u kojima je "Soul Journey" (super naslov!) predstavljen kao punokrvna rock ploča, s cijelim bandom, koja vuče na Younga i Crazy Horse. Istina, nakon dugo vremena iza Gillian i Davida čuju se bas, električna gitara i bubanj, ali to je tihi folk'n'roll, koji ne mijenja puno toga u prepoznatljivim napjevima Welchove. I koliko god sam se unaprijed radovao tim "gitarama", sada sam, nakon nekoliko slušanja i nakon što su mi se nove skladbe ugnijezdile u uhu, sretan da ona i dalje "pjeva svoju pjesmu". Obrade tradicionala su sjajne - "Make Me A Pallet On Your Floor" i "I Had a Real Good Mother And Father" (poznata i s prvog albuma Palace Brothersa)- a od njezinih originala, " I Made a Lover's Prayer" zasigurno je novi bluegrass klasik.
Ukupno: "Soul Journey" je možda mali korak za Gillian Welch (osobno i dalje njezinim krativnim vrhuncem držim prvu ploču "Revival"), no još uvijek je to veliiiiiki korak za suvremenu popularnu glazbu. Recimo - četvorka.