Glumci nisu "stoka" koju treba tjerati bičem, niti su sazdani od "šečerne vodice", niti su đavoli, niti anđeli, kao što su to izjavljivali neki od producentskih mogula filmskih iluzija (npr. Mayer ili Zanuck), već ljudi od krvi i mesa, na platnu "bogovi i mitovi", a kod kuće obični ljudi sa svim uobičajenim strahovima modernog čovjeka. Kod njih se svakodnevno (realistično) i filmsko (mitsko) ispreplitali sa više ili manje neraskidivosti. Glumci koji su u svakodnevnici podražavali život kojeg su inače predstavljali vlastitom glumom na filmu, imali su problema sa prilagođavanjem realnom životu, ili su postajali podijeljene osobe, koje nisu mogle iz glave izbaciti sjenke glumljenih likova. Takvi problemi stvarali im dodatne probleme sa okolinom, pa su često doživljavali psihičke slomove ili se okretali stimulansima kao spasiteljima vlastite duše, ali na taj način samo su produživali i produbljivali agoniju samouništenja (npr. Ronald Colman, Gene Tierney ili Lana Turner). Postojali u većini oni drugačijeg kova glumci, koji su poslije završetka snimanja, odlazili sa seta kući "prazne" glave, kao da su odlazili sa posla iz tvornice. Oni se u realnom poimanju povezanosti između lika kojeg glume i samog sebe nisu kolebali s kojom će "maskom" ići kući, već ostali to što jesu: prirodni glumci, oni koji zapravo igrali sami sebe, ili oni koji samo uvjerljivo igrali zadane likove (često negativnog karaktera) suprotnog ponašanja od vlastitog karaktera, pa za njih možemo reći da su pravi profesionalci. E, baš takve majstore glume i "predstavljače" likova uglavnom susrećemo u B westernima, potpravcu western žanra, u kojem ne samo da su od strane filmskih kritičara podcjenjivani redatelji, nego najčešće i glumci, i to zbog "pomanjkanja glumačkog talenta i školovanosti", često i nedostatka afirmacije na kazališnim daskama. Da li su tadašnje takove procjene bile pogrešne? Ili samo pretjerane? Ili je u njima sadržano mnogo istine i pravilnih procjena? Nije li kvantitativno bogato razdoblje B westerna omogućavalo mnogim glumcima da "prodavaju umjetnost ispod peke"?
Istinu govoreći, velika većina od njih nisu glumili u djelima po Shakespeareu, niti bivali nagrađivani velikim aplauzima na pozornicama Broadwaya, ali su doživjeli ogromnu popularnost igrajući publici drage junake u mnogim B westernima, ponekad i u A westernima ili A i B filmovima drugih žanrova. Oni su to smatrali poslom. Nijedan od njih nije očekivao priznanja za svoju glumu, niti nominaciju ili dobivanje Oscara. Jednostavno su radili svoj posao za novac i možebitnu slavu, ne očekujući da će ih filmska povijest zapisati, ponovno vrjednovati, i dati im vjerodostojno mjesto u knjigama. Pa, ipak? Zar nije moguće ustvrditi da su mnogi od njih davali vlastiti autorski štih svojim likovima? Da su mnogi od njih igrali jedan jedini lik cijelu karijeru, ostajući dosljednji poimanju Divljeg zapada? Da su mnogi uzdigli vrjednosti B westerna na višu razinu filmske umjetnosti od priznatih? Da su poneki dokazali glumačku vještinu više nego uvjerljivim ocrtavanjem osobnosti svakog lika kojeg su igrali? Da su neki proširili glumačka djelovanja i na druge žanrove, dokazujući svestranost? Da su neki od njih ostvarili i uspješne karijere u A produkciji gdje je konkurencija bila više nego jaka? Da su se mnogi od njih bavili redateljskim poslom?
B westerni su snimani na eksterijernim pozicijama ili u interijerima, ili u kombinaciji jednih i drugih. U interijerima su uglavnom snimane scene i kadrovi dijaloškog tipa, obično u krupnim ili srednjim planovima (npr. objašnjavanje odnosa između dva ili više lika), ljubavne scene ili kadrovi koji navode buduća događanja na romantičnom planu (npr. obično s početka filma postoji nekakav otvoreni antagonizam između glavnog junaka i glavne junakinje, narativnim slijedom događanja otkrivamo njihove karakteristike i što je još važnije oni se bolje upoznavaju kroz razne opasnosti, da bi priča obično završila njihovim poljupcem u krupnom planu), kadrovi i scene akcije s manje (npr. revolveraški dvoboj, naguravanje dva ili više likova, plesne scene u salunima) ili više pokreta i brzine (npr. salunske tučnjave, veći obračuni s više umješanih u skučenom prostoru saluna, banaka ili nekih drugih građevina važnih za razrješenje radnje), i druge scene ili kadrovi važni za razrješavanje međusobnih odnosa svih likova u filmu (npr. prisluškivanja, izdaje i preljubi u polumračnim hotelskim sobama ili stajama, dogovaranja o pljački ili razbojstvu, idr.). Scene i kadrovi snimani na eksterijernim pozicijama su bili skuplji za producente, dužeg su vremenskog trajanja, jer se obično radi o scenama potjere, bježanja pred opasnošću, Indijanskim ili banditskim napadima na kočiju, karavanu ili "željeznog konja". Često se snimaju i romantične scene na eksterijerima (npr. lagano jahanje dvoje junaka uz dijalog, njihovo ljubavno otjelovljenje pred - za oči - prekrasnim predjelom prirode, nekom neobičnom stijenom, vodopadom, raskošnim drvetom i slično), i scene završnog obračuna (npr. revolveraški dvoboji u glavnoj ulici grada, obračuni na nepristupačnim predjelima, borba glavnog junaka s glavnim negativcem na "željeznom konju" ili na kočiji, ili borba prsa od prsa u prašini). Posebno westerni sa tematikom iz Građanskog rata dobro koriste lokacije u prirodi. Za interijerne scene glumcima je potrebnija bolja mimika, osjećajni dijagram - od bijesa preko mržnje do ljubavi i strasti, više izražen smisao za uvjerljivo dočaravanje karakteristika lika kojeg glume, više talenta za psihološku nadgradnju arhetipskih likova, dok je za scene snimane na eksterijerima potrebnija gola fizička snalažljivost sa rekvizitima, životinjama (konji i stoka) i ljudima, kao i snalaženje u većem prostoru, ali ipak omeđenom zadanim veličinama od strane snimatelja i redatelja, zbog ograničenja objektiva na kameri i preglednosti radnje za gledatelja. Glumci su svoju slavu stjecali uglavnom sa scenama u kojima su bili vidljivi gledatelju, gdje ih je on mogao prepoznati i uvjeriti se u njihove sposobnosti, dok su dubleri ili kaskaderi izvodili sve opasnije scene, iako se za B western može reći, da je uz nijeme komedije, žanr sa najmanje zamjena glavnih glumaca s dublerima ili kaskaderima, jer su većina glumaca bili iskusni jahači, rodeo prvaci, boksači, atletičari, igrači Američkog nogometa, pustolovi, vješti u uvjerljivom prikazivanju vlastitih sposobnosti kroz glumljene likove, i najveći promicači svakom gledatelju poznate ikonografije westerna.
Glumice u B westernima su imale romantičnu aureolu, ćak i kurve po salunima ili hotelima, ili salunske pjevačice i plesačice. One su dekoracija u lapidariju odmetnika i poštenih građana. Glavna junakinja je više anđeo nego žena, sve tamo de kraja četrdesetih, kada dobivaju na filmskom prostoru, postaju više iskorišteni i ambivalentniji likovi u radnji filma. Čista kao suza, neokaljana, lijepa i pametna je glavna junakinja B westerna tridesetih godina, romantični uteg na drugom kraju vage, koja važe opet na romantičan način biološke potrebe muškaraca na Divljem zapadu. Četrdesetih postaje ovozemaljskija, da bi pedesetih dobila i demonske obrise, ona je naime često uzrok nevolje glavnog junaka ("filmnoirovski tip"). Glumice se nisu pretjerano naglumile u B westernima, ali su zato imale mogućnosti pokazati svoju ljepotu i šarm u posebno krojenim kostimima, za koje se teško može reći da uvjerljivo dočaravaju autentične kostime Divljeg zapada, ali im to nije bila ni namjera, već privući što više mladih i romantično nastrojenih ljudi u kino dvorane. Ostale glumice željne kritičarskih priznanja su se dokazivale u kostimiranim, urbanim ili melodramama smještenim u provinciju, romantičnim melodrama, komedijama i glazbenim komedijama ili melodramama. B western je bio i ostao muški žanr, u kojem se sve vrti oko glavnog junaka. Ponekad, u kasnijoj fazi B westerna, događalo se da glavni junak filma bude žena (pionirka, pustolovka ili revolverašica, rančerka ili farmerka - npr. neki filmovi sa Peggie Castle ili Barbarom Stanwyck u glavnim ulogama). Osnovne karakteristike takvih likova su tvrdoglavost i upornost u ostvarivanju željenog cilja (zadržavanje ranča ili farme pred zlikovcima, osvajanje sanjanog komada zemlje, osvajanje muškarca kojeg želi, itd.), postojanost u moralnim zamkama opasnog i nimalo bezazlenog svijeta, gdje vladaju nasilje i otimačina, a zapravo bezakonje, poriv k dokazivanju u primarno muškom svijetu (muškarci su jači, brži na revolveru i bezobzirniji) i izjednačavanju vrlina (preteče feminizma), korištenje vlastite seksualnosti pri dobivanju željenog ili potrebitog cilja (većina junakinja su prekrasni i rasni primjerci ženskog roda), i lukavost u žongliranju s više vrsta muškaraca (grubijani, romantičari, fatalisti i drugi).
Sporedni ili epizodni glumci, u kasnijim revalorizacijama nazivani karakternim glumcima, su obično bili na engleskom jeziku nazivani "sidekick" (smiješni pratitelji glavnog junaka), zatim stanovnici grada (sudije, gradonačelnici, liječnici, vlasnici saluna ili pipničari i drugi) ili živopisnih mjesta na Divljem zapadu ili na nekakvoj farmi, ranču ili postaji (pratitelji poštanskih kočija, farmeri, rančeri, kopači zlata). Takvi glumci su mogli iskazati svoje komičarske vrline, ili vrline dobrih karakternih glumaca, više nego uvjerljivih u prikazivanju lika kojeg glume, pa nije bilo rijetko da neki od njih postanu i sami slavni, baš poput glavnih glumaca (npr. George "Gaby" Hayes i Smiley Burnette). I njihov svijet se vrti oko glavnog junaka, samo što za razliku od žena ne podliježu njihovim romantičnim čarima, već njihovoj sposobnosti preživljavanja na opasnim predjelima Divljeg zapada. Iskusni i ostarjeli, žele još biti u blizini opasnosti, jer su sigurni u nepobjedivost glavnog junaka, jer ih podsjeća na njih same iz mladih dana, i jer su prijateljski nastrojeni prema njima. Njihov odnos ponekad poprima konotacije očinskog. Više su korisni za razbijanje radnje na paralelne mikrosvijetove, međusobno povezane akcijom ili opasnošću, kako bi filmovi dobili na zanimljivosti praćenja više suodnosa i paralelnih radnji između likova, nego na dinamici i narativnom slijedu. Dobrodošla komičnost njihovih likova je često korištena i u A westernima, kao i ostalim žanrovima, tako su i nastali takozvani "buddy-buddy filmovi", u kojem obično dva teško spojiva muška lika nadigravaju jedan drugoga u zajedničkom razrješavanju nekakvog problema važnog za zajednicu u kojoj žive ili za njih same ("prijatelj uz prijatelja" znači da je nemoguće izbjeći njihov suodnos za radnju priče, jer svaki od njih ima određenu funkciju i stav prema nadolazećim problemima, te se kroz međusobni "sukob" upoznavaju, a kraj priči se nazire tek kad se prijatelji umreže u jedan lik). Njihov izgled nije od neke važnosti. Ružni su na simpatičan način i neuredni, ne vole se prati, i uvijek su "žedni" (odlična je scena koja objašnjava njihovu vrstu žeđi u jednom B westernu s Johnom Wayneom kao glavnim junakom - ali se ne mogu sjetiti u kojem, kada "sidekick" u sceni jahanja pustim krajolikom kaže liku kojeg igra Wayne: "Žedan sam!". Wayne hladno odgovara: "Imam vode u čuturici", a "sidekick" brzo i s grimasom na licu odgovori: "Toliko baš nisam žedan".). Gradonačelnici, liječnici i suci ili odvjetnici su uglađeni i uglavnom jednodimenzionalno prikazivani sve do početka pedesetih godina, kada se njihove uloge proširuju i dobivaju više prilike za minuciozno oplemenjivanje "bezličnih" karaktera u doista kratkim pojavljivanjima. I tada su, sukladno današnjim razmišljanjima i prihvaćanju likova s političkim konotacijama, takvi likovi prikazivani kao pokvareniji, korumpiraniji, lukaviji i željniji moći, vlasti i novaca od recimo siromašnih doseljenika, farmera i malih rančera. Za "seljake" se i danas smatra da su "najmoralniji stupovi društva". Jedna od najučestalijih pojava u tadašnjim B westernima je lik ostarjelog šerifa. Postoje tri osnovna tipa toga lika. Jedan je korumpirani i pokvareni šerif, koji je sluga "bogatijeg i moćnijeg" vladara određenog područja ili grada, drugi je rezignirani ali ipak moralno čvrst šerif koji do kraja izvršava sve preuzete dužnosti, a treći je kolebljivac, koji ispočetka popusti pred obećanjima nemogućih ciljeva, a kada uvidi da je cijena koju plaća za to previsoka, pokušava ispraviti zlo koje je u međuvremenu učinio i daje život za ispravljanje grešaka, kako bi se iskupio pred zajednicom koja ga je jednom poštovala i voljela. To kršćansko razmišljanje i stav je vezano uz Biblijske motive povezanosti čovjeka i Boga, kao i traženje oprosta grijeha, kako bi se na "onaj svijet" otišlo u miru i s težnjom k odlasku u raj (strah od prženja u paklu je vjerojatno ponajveći strah svakog vjernika). Sporedni likovi nasilnika, bandita, pljačkaša, ubojica i drugih nasilju sklonih, često su bogatije profilirani od "pozitivaca". Bolja profiliranost često nije ovisila samo o scenarističkim ili redateljskim zahvatima u prikazivanju borbe dobroga protiv zla, već o sposobnostima pojedinih glumaca da vlastitom umješnošću i talentom obogate lik koji igraju, da iako u privatnom životu "pozitivci", istražuju psihološke motive "negativaca", jer ih ne pronalaze u sebi (da li?), što zahtjeva studioznije pripremanje za prihvaćenu ulogu. Iako većina glumaca u negativnim ulogama postaju i sami stereotipni likovi, sa istom mimikom, stavom i količinom nasilnosti, odskaču od pozitivnih likova većom željom za zabavom, za traćenjem vremena i života, za opasnošću, za akcijom, za olakim dobijanjem željenoga. Među njima postoje radnici i neradnici. Radnici su obično moćni rančeri (žele tuđu zemlju, tuđu ženu ili djevojku, tuđi pašnjak ili vodu), bankari (žele tuđi novac), gradonačelnici i šerifi (žele zadržati apsolutnu vlast), suci (žele upravljati tuđim životima), vlasnici saluna (žele varati običan puk lošim pićima, jadnim kurvama i kockom), kockari (žele vlastitim umjećem varanja na kartama lagodno živjeti). Neradnici su obično revolveraši (čekaju mig gazde na akciju i dokoličare uz piće i žene), skitnice (lutaju od mjesta do mjesta i poput hijena skupljaju mrvice otpadaka), lažni svećenici (žele bez ikakve muke doći do priznanja društva, s time i do znatnih sredstava za lagodan život), lihvari (preko tuđe muke do povećanja materijalne moći), pljačkaši (planiraju i provode pljačku tuđih dobara, pa donekle izlaze iz okvira neradnika).
Svijet B westerna nije tako mikrokozmičan kako se smatra, niti je toliko jednodimenzionalan kako se piše, niti je tako crno bijelo obojen da je dosadan i nemaštovit, niti je površan. Predvidljiv je (čast izuzecima), ali, kao što sam napisao u prvom dijelu napisa o B westernu, sve ovisi o gledateljevom poimanju i težnjama k otkrivanju svih, ali baš svih vidljivih i nevidljivih (onih pritajenih) trenutaka događanja akcije i reakcije. Nema izračunate formule za glumački uspjeh. Nema nacrtanih dijagrama svih glumaca po talentu ili profesionalizmu. Postoji stav gledatelja, njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje prikazanoga, ili ravnodušnost i površnost pristupa. Jasno je da prosječan gledatelj želi zabavu i samo zabavu, a mislim da to dobiva mnogobrojnim B westernima od tridesetih godina do njegovog nestanka iz filmskih studija. To je jedan od opravdanih razloga nastanka filma kao najpoznatijeg i najproširenijeg medija (uz televiziju) dvadesetog stoljeća, ali naravno nije i jedini razlog. Za današnje zahtjevnije gledatelje B western se čini kao "amaterska igraonica u pješčaniku" ili gubljenje vremena uz naivne i isprazne filmove, ali to je njihov problem, a ne problem B westerna kao dijela nekada vrlo popularnog žanra, niti je problem njihove neupitne vrijednosti za razvoj današnjeg komercijalnog filma, a posebno akcijskog.
Ovdje ću navesti zvijezde i one manje poznate i nepoznate glumce i glumice glavnih i sporednih uloga u B westernima od tridesetih do kraja šezdesetih, sa kratkim biografijama i osnovnim obilježjima njihove glumačke vještine i kvalitetom westerna u kojima su glumili, kako bih te "zaboravljene i pale anđele" približio čitateljima...