Generacije sjebane ratom, posttraumatizirani neuklapanjem u zajednicu kojoj su nekada po svemu pripadali, postali su "izgubljena generacija". To se događalo svugdje gdje je carevao besmisleni i višegodišnji rat. Na teritoriju Amerike se za vrijeme Drugog svjetskog rata nije ratovalo, ali je vladala ratna psihoza, mnogi Amerikanci su se borili na ratištima diljem svijeta, ginuli ili se vraćali kao invalidi ili bili psihički uništeni viđenim događanjima. Poslije rata je započela igra velikih sila, hladnoratovska kriza je ponekad smrdjela i na "vrući" rat, Amerika je pedesetih ratovala u Koreji, McCarty i njegova "poludjela svita" se okomila na sve one snage drugačijih pogleda i mišljenja, a posebno na prokomuniste ili one sklone komunizmu, ljevičare i liberale (sjetimo se "desetorice"). Ni Hollywood nije mogao ostati imun na paranoju izazvanu novim događajima u zemlji. Ni filmovi više nisu mogli ostati isti. Niti westerni. Niti ljudi. Paranoja i strah su uvukli pod kožu stanovništvu Amerike. Svatko je sumnjao u svakoga. Iz toga su proizašli B westerni sa bolje profiliranim likovima, studioznijim prikazima detalja iz kaubojskog života, akcije je bilo sve manje, a sve više se razgovaralo ili se jednostavno stvarala napetost iščekivanja pri kojoj glavni lik istražuje nečije grijehe iz prošlosti. Tako je nastao takozvani "psihološki western" i ostavio je značajnog traga u žanru, a provlačio se kroz westerne sve do kraja pedesetih. U A produkciji jedan od najboljih primjera psihološkog westerna je Revolveraš (Henry King, 1950).
U B westernu su promjene dolazile pod utjecajem A westerna. Provlačilo se nekoliko tipova radnje, koje su ovisile o mjestu događanja, o željama namjernika i slučajnika, o Indijancima, o prirodi. Pod utjecajem Fordovog westerna Vođa karavane (1950) (koji sadrži mnoge konotacije B westerna i vjerojatno je ponajbolji primjerak westerna gdje je teško povući liniju između A i B produkcije) razvili se "karavanski westerni", gdje skupina ljudi - doseljenika pokušava pronaći "mjesto pod suncem", ali to ne mogu bez pomoći vještog profesionalca, kojeg unajmljuju da ih dovede do željenog cilja; iako se mnogi protive njegovim vještinama i osobinama revolveraša i čovjeka sumnjive prošlosti, ne mogu bez njega. Obično glavni lik bježi pred prošlošću ili želi zaboraviti dotadašnji život, pa se pridružuje karavani kako bi pronašao iskupljenje za greške iz prošlosti. U njegovom iskupljenju mu pomaže djevojka, koja u njemu ne vidi samo grubog zapadnjaka, već i nježnu dušu, željnu ljubavi. Rjeđe glavnom junaku pomaže vjera.
Već spomenuti Revolveraš je utjecao na proizvodnju "revolveraških westerna", u kojima glavni junak pokušava pobjeći pred svojom čuvenošću i slavom, ali mu to obično ne uspjeva, jer uvijek negdje postoji netko tko se želi dokazivati u brzini izvlačenja pištolja iz futrole. Izazivan od strane nadobudnih revolveraša, mora se stalno boriti i ići dalje. Rijetko u gradu pronalazi ljubav života, revolvere vješa o klin i ostaje obrađivati zemlju ili uzgajati stoku. Ponekad se veže uz "nevina lica" (djecu, bogalje ili lokalne ispičuture), zapravo uz "one koji nemaju pravo glasa" ili "otpadnike od zajednice", ali im nikada ne obećava ono što ne može ispuniti (npr. Zora velikog dana - Jacques Tourneur, 1956). Najčešće poslije konačnog obračuna odlazi bez osvrta prema horizontu, užarenom od zalazećeg sunca, tamo gdje se prividno spajaju zemlja i nebo. Ponekad na kraju filma revolverašku strepnju zamjenjuje šerifovskom. Prihvaća značku kako bi postao ravnopravni član zajednice, a revolveri mu dobili zakonske ovlasti (npr. Lovac na nagrade - Andre de Toth, 1954).
Slomljena strijela je inicirala westerne u kojima se preispituju odnosi prema Indijancima (i crncima i Meksikancima ili Kinezima). Mogli bi ih nazvati "tolerantnim westernima", a glavni likovi teškom mukom pokušavaju obraniti prava Indijanaca na svoju zemlju, crnaca i Kineza na svoju boju kože, a Meksikanaca na ravnopravni život s bjelcima na zemlji koja im je nekada pripadala (Texas). Pri tome vode bitke s rasistima, urođenim nasilnicima i mrziteljima drugih nacionalnosti, a često i sa tvrdokornim puritancima, koji su zaboravili odakle su došli i na čijoj zemlji žive. Uz mnoge žrtve glavni junak ostvaruje gorku pobjedu, a "oni za koje se bori" dobivaju privid slobode i ravnopravnosti. Boreći se za vlastita uvjerenja i ideale, glavni junak je "pritajeni revolucionar", i zbog toga nepoželjan u ijednoj bjelačkoj zajednici.
Fordova "konjička trilogija" (Fort Apache - 1948, Nosila je žutu vrpcu - 1949 i Rio Grande - 1950) je uzor mnogim B westernima pedesetih godina, koje bi mogli svesti pod nazivnik "konjički westerni", u kojima vojska USA igra glavnu ulogu katalizatora proisteklih problema mnogorasne i mnogonacionalne zemlje (npr. Grmljavina nad ravnicom - Andre de Toth, 1953). Vojnički časnik, izviđač, obični vojnik ili skupina njih su glavni junaci tih filmova. Oni na nepristupačnim terenima grade utvrde ili logore, kako bi štitili teritorij iza sebe od mogućih opasnosti (Indijanci, odmetnici, pljačkaši i ubojice). Takvi westerni su puni akcije, bitaka, potjera i borbi prsa u prsa. Često glavni junak vodi posljednju borbu protiv Indijanskog poglavice ili vođe odmetnika. Zamjetno je da je ljubavna priča u tim westernima u drugom planu, kao i u većini vojničkih filmova, kao da vojnici nemaju vremena za ljubav. Pojedini scenaristi i redatelji rješavaju "ljubavni problem" tako što glavnog junaka prikazuju kao oženjenog i obiteljskog čovjeka, koji zbog "sretne zaleđine" nema potrebu gubiti vrijeme na potragu za ženom.
"Osvetnički westerni" su oduvijek bili prisutni, a pod utjecajem westerna Winchester '73 (Anthony Mann, 1950) postaju "eklektičniji primjeri zapadnjačkog načina življenja". Često je motiv osvete vezan uz obiteljske razmirice. Brat traži brata, sin oca, otac sina i slično. Kako nije lako pucati u "vlastitu krv", glavni junak ima problema sa samim sobom, a ta unutrašnja borba ga čini kompleksnijim junakom od prijašnjih iz iste podvrste. Žene su neizbježne. Obično pokušavaju glavnog junaka odvratiti od "besmislene osvete", međutim, moraju se pomiriti sa "neizbježnošću pročišćenja osvetom". Da bi osvetnik postao punopravni član zajednice kojoj pripada žena koju voli, mora prvo riješiti stvari iz prošlosti, kako bi "čist" ušao u "novo svetište".
"Šerifski westerni" se protežu iz nijemog razdoblja, a ponajbolji B westerni na temu: jedan grad, jedan šerif, jedna banda odmetnika ili pljačkaša, jedna djevojka ili žena, jedan smiješni pratitelj ili ispičutura, a ponekad i poneko djete, nastaju pod utjecajem Fordovog remek-djela Moja draga Clementina (1946), u kojem se govori o dijelu života legendarnog šerifa Wyatta Earpa, a iz pedesetih najutjecajniji western na potkategoriju "šerifovskog westerna" je Točno u podne (Fred Zinnemann, 1952), u kojem se personificira paranoja nastala progonom komunista. Tako se snimaju mnogi westerni o stvarnim i izmišljenim likovima Divljeg zapada. Ćak i prvaci uopće B filma poput Jacquesa Tourneura snimaju westerne na zadanu temu. Njegov Wichita (1955) je jedan od najboljih primjera "prežvakavanja prežvakanog" o Earpovom životu, a nastupi Joela McCreae i Vere Miles u glavnim ulogama su sigurni, iako je verzija isuviše romantizirana. U takvim filmovima glavni junak je od početka radnje šerif ili to postaje nakon što dokaže pred važnim članovima zajednice da je sposoban obraniti ili pokušati obraniti grad od nasilnika. Tu se nalazi neka djevojka (kćer od nasilno ubijenog zadnjeg šerifa, kćer doktora ili nekog drugog važnijeg člana zajednice) ili žena - udovica sa jednim djetetom, obično sinom kojem nedostaje "muška ruka" da ga vodi kroz život pun opasnosti, kako bi u glavnom junaku proradio očinski instikt; po gradu se smuca smiješni zapadnjak (obično vozač kočije ili salunska ispičutura) koji jedva čeka da se prikrpelji nekome od povjerenja, nekome tko je sličan njemu iz mladosti (u westernu Visoki jahač - Edwin L. Marin, 1944, glavni junak kojeg glumi John Wayne izjavljuje: "Volim stara gunđala. Nadam se da ću i ja biti takav kad ostarim"). Šerif obavezno na kraju filma dovodi stvari u red, ali ponekad ne pronalazi smisla da ostane živjeti u mjestu gdje su ga kinjili i nisu imali povjerenja u njegove namjere, pa napušta grad.
B western pedesetih itekako tjera na razmišljanje, jer je tih godina carevao takozvani "psihološki western", u kojima je bilo sve manje akcije a sve više lamentiranja o unutrašnjim preokupacijama glavnih i sporednih likova; tako su naprimjer sporedni likovi bankara, vlasnika saloona, gradonačelnika i ostalih prestali biti samo pokvareni protivnici glavnom liku, već su postali ljudi sa prošlošću, sa ljudskim slabostima, ne više tako crni i jednostrani kao tridesetih godina. Glavni lik: lutalica, revolveraš, osvetnik, vojnik, ratnik ili bilo tko drugi, uglavnom gubi svog smiješnog pratitelja koji je gledatelje zabavljao svojim odnosom prema životu, koji je obično bio ispičutura krivih nogu, koji je dobacivao humorne replike, pravio ludu od sebe i drugih, kako gledateljima ne bi bilo dosadno između nekoliko akcijskih scena. U A westernu se taj arhetip zadržava skroz do sumraka krajem šezdesetih.
Tih pedesetih se i dalje snimali arhetipski B westerni, rijeđe serijali, a televizija preuzimala mnoge poslove nekadašnjih producentskih kuća, specijaliziranih samo za snimanje B filmova. Televizija ćak otkupljivala pojedine filmske kuće i njihovu arhivu, snimala western serije (npr. Puščani dim, koja vjerojatno drži rekord od 20 sezona snimanja i prikazivanja u razdoblju 1955-1975) i polusatne B westerne. Za televiziju se snimali nove verzije nekadašnjih poznatih westerna ili se po nekima zasnivale dugogodišnje serije. No, sve to nije spasilo B western od odumiranja. Sredinom pedesetih su se definitivno prestali snimati serijali i B westerni na način poznat od početka tridesetih (smatra se da je posljednji takav Dva pištolja i značka - Lewis D. Collins, 1954 u kojem je glavnu ulogu igrao Wayne Morris, poznat kao sporedni glumac ili glumac druge glavne uloge iz mnogih westerna). Mnogi redatelji toga razdoblja su prekinuli karijere i otišli u zasluženu mirovinu, neki su umrli u naponu karijere (npr. Edwin L. Marin), neki su se izborili za veće produkcije i veće filmove (npr. Lesley Selander, Andre de Toth), neki su se okrenuli drugim žanrovima (npr. William Castle). Isto se dogodilo s glumcima. Karijere većine glavnih glumaca s početka pedesetih (Rex Allen, Gene Autry, Johnny Mack Brown, Tim Holt, Whip Wilson, Bill Elliott, Monte Hale, Charles Starrett, Allan Lane i Roy Rogers) završavaju sredinom pedesetih. B western je od sredine pedesetih kraljevao kao još uvijek rado gledani žanr, ali na televiziji, dok se filmska produkcija B westerna znatno smanjila ili je izgubila temeljne karakteristike; modernizam se uvukao u pore većine novonastalih filmova, staro je bilo dosadno i prenaivno, tražila se krv, još veće nasilje, izgubila se romantika, glavni junaci postaju hladniji i usamljeniji, tražio se seks, nove pin up starlete su prešetavale ekranima u oskudnim kostimima, šezdesete su kucale na vrata, i više ništa nije bilo isto (u westernu Pat Garrett i Billy the Kid - Sam Peckinpah, 1973, šerif Pat Garrett kaže Billyju: "Vremena se mijenjaju", a Billy odgovara: "Vremena možda, ali ja ne").
Tehnički gledano, otvorile su se nove mogućnosti sa novim tehnikama snimanja filmova (npr. 3-D sistem ili CinemaScope), ali to nije bilo dovoljno da se pobjedi televizija i ogromni uspjesi novonastalih western serija. Ljudi više nisu morali izlaziti i ići u kino da bi gledali svoje omiljene junake. Mnogi glumci su se automatski prebacili na televiziju i postizali istu ili veću slavu od svojih prethodnika (npr. James Arness ili Lorne Greene).
Pa, ipak iz sumraka B westerna pedesetih su "dojahali" i takvi žanrovski "kapitalci" poput westerna Andre de Totha i Budda Boettichera. Prvi je skloniji akciji, prikazujući mikrosvijet određene sredine (npr. gradić - Carson City, vojna utvrda - Grmljavina preko ravnica, indijanski teritorij - Posljednji od Komanča) pred opasnošću od uništenja od strane negativnih sila (kad je čovjek čovjeku vuk), a sve zbog opsjednutosti nekih ljudi materijalnošću i moćima satkanim od oružja i novca. Njegovi su glavni likovi idealisti ili profesionalci, koji stojički, bez kuknjave ili dubljih promišljanja o medalji sa dva lica, izvršavaju preuzeti zadatak kao da im je posljednji. Kada trebaju birati između obiteljskog života i odlaska u neizvjesnu akciju, biraju akciju, jer smatraju da muškarac-zapadnjak koji ne izvršava plemenite dužnosti nije dostojan ni obiteljske harmonije. Prvo treba srediti zlikovce, a zatim može malo ljubljenja s ženom, sve do nove akcije. U trenucima najveće opasnosti od smrti De Totheovi junaci ne razmišljaju o ženi ostavljenoj u hotelskom sobičku, već o dokazivanju istine na bilo koji način. Spremni su se žrtvovati za dobrobit cijelog mikrosvijeta, znači i za obitelj, jer osjećaju da bez toga nema budućnosti za sve njih. De Toth voli svjetliju stranu ljudskog postojanja, onu izvanjsku, kada se podražavaju odnosi bez većih ulaženja u kompleksnost istih. Sa "minijaturnim" detaljima, vrlo kratkim kadrovima ili scenama De Toth nam objašnjava postupke svojih glavnih likova i njihove odnose prema ostalim likovima. Iz svega toga ne saznamo previše o njima, već kroz akciju i djelovanje nam prepušta da spoznamo kakvi su zapravo ti junaci, a i tada ipak više saznajemo koliko su to zatvoreni tipovi, vjerni svojim uvjerenjima i slici koju konstantno projiciraju okolini. U westernu Oružana pratnja (1954) glavni lik (neizbježni Randolph Scott) razrješava situaciju u malom gradiću na pretjerano tvrdoglav način, ali se ispostavi da je takav način vrijedan poštovanja. U tom skoro komornom prikazu raznoraznih gradskih sukoba ima dovoljno bogatih detalja da film ne postane dosadan ili pretenciozan. Tako npr. zamjenik šerifa se više brine kako će napuniti svoj želudac, nego za zahtjeve gomile; mali žgoljavac psihopatskog izgleda uporno nosa omču i čeka da ostali započnu proces linča; gradski vjećnik i ostarjeli gospodin sa polucilindrom na glavi i tamnoljubičastim frakom želi pod svaku cijenu istjerati stvar na svoj način, a nije sposoban pravo ni hodati. Glavni junaci su arhetipovi mitskih junaka. De Tothova režija je neprimjetna, potpuno u svrsi što jasnijeg predstavljanja priče i događanja, ali ipak rafiniranom vizualnošću odskače od većine (iako je imao samo jedno oko). Ti westerni nose "autorski pečat" redatelja, čije se filmove treba dobro pogledati i revalorizirati njihove neosporne vrijednosti za žanr westerna i američki film uopće, ali za to treba više prostora.
Budd Boetticher je prikazivao drugačiji svjetonazor. Glavni likovi njegovih westerna druge polovice pedesetih su usamljenici, kojima je samo donekle stalo do mikrosvijeta u kojem žive, a uglavnom im je stalo do osvete ili do dokazivanja istine, ali bez idealističkih konotacija. Svijet kojeg nam Boetticher predstavlja je dostatno drugačiji od dotadašnjih prikaza svjetova u drugim B westernima, i ako je De Totheov mikrosvijet ovozemaljski lapidarij u "bezbožničkom vrtu", onda je Boetticherov svijet podzemlje, čija vrata vode ravno u pakao. Kako je podzemlje "zemaljski pakao", tako se njegovi likovi batrgaju u prašini vlastitih duša, nose teško breme prošlosti, valjaju se u "kaši demona i bogova", tražeći lijek za rane, od kojih im duša postala prašinasta. Na kraju im to naizgled uspijeva, ali svejedno odlaze još usamljeniji, donekle izlječeni od unutrašnjih demona, ali nespremni za život u nekakvoj zaokruženoj sredini. Njima je dovoljan konj, oprema za jahanje, oružje, laso i ostale prateće ikone, te nepregledno prostranstvo Divljeg zapada, koje im daje osjećaj slobode. Žene pokušavaju prodrijeti kroz tvrdokorni oklop junakove obrane od osjećajnog vezivanja, nude im ljubav i toplinu, nude tijelo (to je najviše što im od njih treba, iako im je pomalo i toga dosta, jer se radi o ostarjelim i preiskusnim junacima), ćak i razumjevanje, svakako strahopoštovanje zbog junakovih vještina, ali vrlo rijetko uspjevaju (npr. Put na Zapad, 1958, gdje udovica koju glumi Karen Steele se može nadati da će Randolph Scott pri izvršenju nekakvog zadatka koji put navratiti na njenu postaju). Ono što pokreće glavnog junaka je ono što nosi u sebi, a što je proisteklo iz njegove prošlosti i datadašnjeg iskustva u preživljavanju po najopasnijim područjima Divljeg zapada. Saživljen sa time, ne zna drugačije živjeti. To mu je sve. Zato je neprilagođen i samodostatan. Uporan u istrazi (npr. Put na Zapad) ili osvećivanju (npr. Usamljeničko jahanje, 1959) ili "slučajnom mješanju u nekakav sukob" (npr. Buchanan jaši sam, 1958), glavni junak dokazuje visoki profesionalizam okorjelog zapadnjaka, koji se ne boji ničega, jer mu je svaki dan sastavljen od opasnosti i smrti. Boetticher je definitivno dokazao zrelo autorsko viđenje Divljeg zapada, ne crno-bijelo i plošno, već dubiozno i kompleksno, gdje je došla do izražaja njegova sklonost realističnom prikazivanju dagađanja, a glavni junaci još uvijek imaju dovoljno karakteristika mitskih junaka, da njegove westerne možemo smatrati klasičnim. Taj ljubitelj "grubosti", maverik i "nastavljač" tradicije je vrhunac B western ere.