Naizgled neobičnu suradnju Teenage Fanclub i Jad Fair realizirali su diplomatski, na, za obje strane, prihvatljiv način. Našli su se "na Velvetima". Tko su Teenage Fanclub to je vjerojatno mnogima poznato. A tko je Jad Fair? Čovjek je član američke skupine Half Japanese, ovdje opravdano slijedi pridjevak "kultni", a jednako se važnom i zanimljivom doima i njegova suradnja s, opet "kultnim", Danielom Johnstonom. Teško je za povjerovati, no Fair je "pojednostavljeni" Jonathan Richman ili možda Roky Erickson. Bolje rečeno, njihova djetinja uobrazilja. Njegove su pjesme zbirke fino složenog kreativnog nereda, prepuno zakašnjelih odjeka iz djetinjstva, svojevrsne pop-bojanke za odrasle. On je ukrotio praskavi gitarski zvuk omiljenih otočkih poppera. "0božavam riječ praskav", zapisao je jednom Michel Tournier, "u njoj ima i grmljavine i čuđenja". Grmljavine gitara više nema. Ostala je "mid tempo" troakordna "garaža" kao jedino rješenje za Fairovu odvaljenu liriku i njegovo "sricanje" stihova. Čuđenja, pak, ima u izobilju. Čitav je Fairov opus jedno veliko čuđenje nad svijetom odraslih kojemu silom (točnije, svojom kronološkom dobi) mora pripadati (samo poslušajte "Cupid", "Smile" ili "You Rock"). On je izuzetno simpatičan i neobičan autor, no činjenica je da suradnjom s njim nisu usrećili ni Yo La Tengo (album "Strange But True" iz 1998.) ni Teenage Fanclub, ovom pločom. Jednostavno, nisu se ni približili njegovom svijetu iz mašte. Rekreativno izdanje, može tako?