Ware River Club su band koji sam neopravdano izostavio sa spiska još uvijek kvalitetnih bandova country-rock provenijencije u nedavnom prikazu albuma Circuit Ridersa. Oni apsolutno zaslužuju upasti u kategoriju country-rock skupina koje nekako održavaju svoj kvalitativni nivo (s manjim odstupanjima) svojim posljednjim glazbenim uratkom. Najviše me kod njih oduševljava to što su na neki sebi svojstven način uspjeli zadržati duh kraja devedesetih. Ware River Club su našli optimalnu kombinaciju novoga i svoga staroga zvuka da bi dobili simpatičnu i privlačnu kombinaciju lagano-melodičnoga country-roots-rocka. Bad Side Of Otis Avenue je bio njihov vrlo dobar prvijenac koji je zainteresirao mnoge ljubitelje Jayhawks-Tom Petty-Replacements-Neil Young suzvučja, te se od njih očekivalo da kvalitetno nastave i u budućnosti. No, drugi po redu Don't Take It Easy album je donio pad kvalitete. Svih jedanaest pjesama skoro da su jednoobrazne, malo žešćeg ugođaja i nekako napravljene na prvu loptu. U ozračju svega toga Cathedral me ugodno iznenadio jer je album pun toplih, nježnih, odmjereno gitaristički odsviranih pjesama koje su dobar izbor za svakodnevnu glazbenu pozadinu nostalgičara dobrog country-rock zvuka. Ono što najviše plijeni osim smiraja zvuka je u svakom slučaju malen udio urbanog indie-guitar-popa (ako me ne shvaćate to je zvuk koji imaju Bellwether i nekada su ga imali ugasli Farmer Not So John) koji u kombinaciji sa životnim tekstovima Matta Heberta (vokal, akustična gitara) i tradicionalnim 70's country-rock zvukom ostavlja ugođaj neodoljive privlačnosti tako da imate potrebu pjevušiti i fućkati. Melodičnost i pjevnost. To je jedna od stvari koji su neki, njima slični bandovi, izgubili, ali isto tako jedna od stvari koju najbolje na svijetu rade grandiozni Jayhawks. Album sadrži dvanaest pjesama, uglavnom iz glave Matta Heberta (samo dvije Ocean Size i The Wire je Hebert napisao u kompaniji s glavnim gitaristom Mattom Cullenom) koje su dirljive, metaforične, tužne i pomalo pomaknute priče iz svakodnevice. Za Heberta je napisano da je ''slušni ekvivalent Raymonda Carvera'' (čiji je veliki obožavatelj što je dokazao i naslovom albuma Cathedral kako se zove i Carverova zbirka priča) te taj podatak sam po sebi dovoljno govori. Može se reći da je Matt Hebert jedan od boljih songwritera među mlađom populacijom alternative-countryja. Glazba je, kako je već rečeno, dobitna kombinacija laganica i srednjetempaških pjesama koje sve više vuku akustičnom nego električnom ugođaju. Treba reći i da su Ware River Club band s tri gitare (treći gitarist je Bob Hennessy) te da na par pjesama kao prateći vokal gostuje Mark Mulcahy (čiji novi album također uskoro očekujemo). Vokal Matta Heberta je hrapav i podsjeća recimo na Johna Prinea. Treba možda više izdvojiti središnjicu albuma s pjesmama Midnight, Cathedral, List i The Wire koje su sukus albuma sa svojim tekstovima o ljubavničkim odnosima, isprepletenim sudbinama i krizama parova. List započinje ljubavnim jadom (I just made a list of everything I love/ And it looks like a list of your name), a završava zakletvom na vječnu ljubav (And if I get lucky/ And you light the way/ I'll follow you into the grave). U centru Hebertova svijeta su njih dvoje (Beauty lies between the world and you and me) i samo iz njihovog odnosa izdiže se katedrala čiji vrh daje bolji vidik prema putovima koji odatle vode prema životu. Gledajući sinoć Kasdanov film Mumford ljepše sam zaspao prisjećajući se ljubavi i optimizma koji izviru iz te priče. Optimizma i ljubavi ne manjka i u pjesmama Matta Heberta i Ware River Club zato ih je meni ugodno slušati. Ali ipak, The Jayhawks su neponovljivi!