Posljednji album Sleater-Kinney, banda koji uz Fugazi i pomalo posrnule Superchunk i dalje strši na vrhu nepredvidljivog i srećom kontinuirano aktivnog vulkana američkog indie/punka/rocka/čega već, zatvara pjesma pod nazivom "Sympathy". Uz to što lagano naginje prema "lažnom" blueserskom štihu, pjesma je osim lijenim grooveom nafilana i pratećim "ooh-ooh" vokalima koji toliko asociraju na "Sympathy For The Devil" Stonesa da sam gotovo spreman dati ruku u vatru kako nije riječ o pukom slučaju. No, sve ovo ne spominjem zbog razotkrivanja (ne)svjesne namjere cura da referiraju na jednu odličnu pjesmu, već zbog interesantne simbolike na jednoj drugoj razini. Naime, otprilike negdje u isto vrijeme kada su se promo kopije "One Beat" razmilile po college radio postajama, "pravovjerni stari rockeri" širom globusa su se pomamili za novoizašlim "Forty Licks" paketom već spomenutih Stonesa. Tu tržišno generiranu i dirigiranu kompilaciju nisam preslušao, no sa sigurnošću mogu reći da i ovako "na nečuveno" stojim iza navoda iz odlične Goranove recenzije (koja se nalazi nekoliko scrollova ispod ovih redaka), a koja me i nagnala da potražim korelaciju između ova dva imena/albuma. Naime, stvar je u tome kako su S-K sve ono što Rolling Stones nisu a što navodno predstavljaju: svjež, talentiran, razuman i emotivan band pun inspiracije, ideja, strasti te dobrih pjesama koje integriraju energiju, iskustvo, fokusirani bunt, samosvijest i naravno, ZVUK (prepuštam vama da S-K, ukoliko želite i ukoliko smatrate da je to potrebno, nazovete pravim prototipom rock banda). No, pošaljimo mlohave Stonese k vragu ili na stadione jer S-K su OVDJE- odmorene, vitalne i rasvirane kao na svom zenitu "Dig Me Out". "Step Aside" ili "Prisstina" su pjesme kakve definitivno ne nastaju svaki dan, a ovako funkcionalnu i primjerenu primjenu klavijatura i duhača kao decentnih produkcijskih začina nisam dugo čuo. S-K imaju osjećaj za mjeru te su dozirane i uravnotežene mjerice buke, melodije, grlenih vriskova i smirenosti pravilno isprepletene cijelim albumom. Naravno, S-K nisu tip "velikog" banda koji će vas potpuno oboružati i čiji će vam citati držati otvorene oči prije spavanja i sam ih bez obzira na to koliko ih volim ne bih uvrstio na listu svojih omiljenih imena, no njihova glazba niti ne pretendira da bude utočište te vrste. S-K su jednostavno dobre, a za "One Beat" mogu ukratko reći: TO je TO. Neovisno o glazbenim afinitetima, to (si) morate priznati. U protivnom sigurno niste ravnodušni prema najavi novog gostovanja jalovog Jaggera i bratije u Zagrebu.