Rachel's po svojoj formi nikad nisu bili slika i prilika standardnog banda, pa shodno tome niti njihov peti album nije prototip glazbe trenutka i inspiracije. Par godina su cure i dečki na fragmente i dionice melodija ljepili, kalemili i dodavali razne trake, ideje i zvukove, puštajući tako svoje pjesme da evoluiraju i probijaju uobičajene okvire. Kod Rachel's mi se oduvijek sviđalo to što njihova glazba funkcionira idealno i onda kada tražim neobaveznu glazbenu tapetu, kao i u slučaju kada poželim ticala svojih čula prisloniti uz membrane zvučnika te se potpuno prepustiti izmjeničnim udarima bure i juga njihovog rock(?) noira. U odnosu na neke svoje starije radove, Rachel's zvuče pomalo iscrpljeno, te u njihovim tipkama i žicama ima manje strasti i volje, no nedostatak predanosti i iscijeđenost ipak ne mogu dominirati nad ovako jakom bazom koju ima ovaj album. Uglavnom, bez obzira što su umorni i iskalkulirani, nema mnogo toga što im se može zamjeriti. Rachel's se oslanjaju prvenstveno na svoju umiješnost konstruiranja atmosfere i tijek struje albuma, a pjesma im je sama za sebe potpuno irelevantna. "Systems/Layers" je nakon svih tih copy/pasteanja i suradnje s kazališnom skupinom ispao idiličan, intiman i lijep. Dakle, ima li nečeg novog u Louisvilleu i Chicagu? Srećom- nema.