Hvaljen Isus i Marija. Oče, posljednji sam put bio na svetoj ispovijedi prije mjesec dana. U tome sam razdoblju u više navrata sagriješio riječju. Ne, nisam lažnim svjedočenjem uprljao svoju savjest, niti sam svoj jezik uprljao bezbožnim psovkama (iako jesam osorno uzdizao glas, nastojeći glasnicama dati maha tamo gdje sam postupcima uskratio slobodu). Sagriješio sam riječju, rabeći ju na nedoličan način. Uskratio sam joj dostojanstvo njezine izvorne naravi: to da je svjetotvorna, da je nepatvorena, da je istinska i iskonska. To da je uistinu sadržajna. Da je neodvojiva od tišine, iz koje proizlazi i u koju uvire. Uprljao sam je, ne jednu nego više njih. Cijeli jezik sam, štoviše, nagrdio svojim govorom. Ne zato što bih imao pogan organ – onaj koji se plazi i koji paluca, koji bližnjega podbada i golica. Ni zato što bih bio bogznakako brbljav, pa da tako olako obezvrjeđujem kvantum jezičnoga smisla. Niti zato što bih nemušto i spram jezičnih uzusa neodgovorno slagao loše sročene iskaze, kao da su ti uzusi tuđa prćija. Nagrdio sam ga stoga što mi zbor ne bješe dobro ugođen s njegovim pobratimima – s mislima i djelima. Besmislene su one misli koje s jezikom ne računaju, kao što su obezglavljena ona djela što se riječima ne utječu. Jedno drugome smjera, drugo bez prvoga ne može. Riječju, ukaljao sam jezik taj, oče, u koji sam rođenjem pristigao, taj jezik što mi je na slobodno raspolaganje dan, upravo stoga što nisam vjerodostojan. Vjere svoje nisam dostojan. Nisam raspoložen osluškivati njene brižne naputke, usvajati njezine mudre uvide. Nisam spreman misliti i djelovati razborito i promišljeno, onako kako mi vjera koju ispovijedam sveudilj nalaže. A ona me skrbno i s autoritetom vazda podsjeća: u početku bijaše Riječ. Ja se pak ponašam kao da sam pao s Marsa, kao da prije mene nije bilo razboritoga stvora, kao da sam samoga sebe isisao iz svoga malog prsta. Ponašam se ishitreno, nedosljedno, proizvoljno. Ne ponašam se u skladu s preporukama dobre navade, u skladu sa zakonom mudroga ophođenja sa svijetom i sa sobom. Štoviše: rekao bih da se upravo ponašam umjesto da se vladam. Vladati se, ovladati sobom – to nam zakon Riječi nalaže. Biti kadar – da parafraziram Pascala – ostati sam u svojoj sobi. Postati samosvojan u svojoj osobi. Osobito: držati svoj nutarnji hram praznim, da bi Riječ u njemu prebivala, da bi ona u njem stolovala. Da bi se u nutarnjoj tišini krijepila i obnavljala. Da bi tako obnovljenom moje misli hranila i mojim djelima ravnala. Elem, da kojim slučajem jesam vjerodostojan, moje bi riječi i djela bili poput lica i naličja istoga novčića. U mene su to pak monete nimalo konvertibilne, pa u čas gube svoju vrijednost prilikom uljudbene razmjene. Misao pomislim – bar ja tako mislim – a zapravo istom misao mene misli, mnome ona ravna, zavodi me i odvodi kamo ona poželi. Pa se u mah prenem i čudom čudim otkuda ja ovdje a bijah netom tamo. Djela me moja pak zaskaču i prestižu, hakiraju moje nakane, pa se s pravom pitam pripadaju li ona uopće meni, ili su to djela tuđa što se nekim čudom tek podvode pod moja. Riječi mi glavinjaju sad amo sad tamo, u nastojanju da slijede djelatnu misao i da ravnaju nepromišljenim djelom. Pa kad kažem: stani sada, ne vrludaj! – to riječi svoje mislima podmećem, djelima ih također namećem. Sve da ne bih kome ostao dužan, da ne bih ispao moralno ružan. Jer nakazan je onaj koji obraz svoj ne cijeni, koji usta otvara tek tako, koji iz svoga hira druge ljude nervira. A pitam se osim toga i gdje sam tu zapravo ja, što me od svega toga određuje, što me krivotvori to jest lažira? Riječju sam prvo imenovan, láskom potom odnjegovan, molitvom ću na svome koncu biti smjerno otpravljen i položen na samrtni divan. Govori onako kako ti biće tvoje nalaže. Riječi su ti utkane u životni habit, pa ih izgovaraj kao da ti život o njima ovisi. Spram drugih se ravnaj s istom pomnjom. Radije šuti no da riječju drugog usmrtiš. Character assassination – idiom Otočki kaže upravo tako, s pravom. Ogovaraš li drugoga, karmu njegovu ližeš. Tako kažu na istoku, a mudrost prava ne uvažava geografske barijere. Zato radije mudro šuti, i budi zahvalan što drugi, u svome neznanju, tvoj teret na svoja pleća navlače. Ne šuti mudro poput snoba – sine nobilitas. Budi plemenit, sine, jer tako ti nalaže tvoje božansko podrijetlo. Šutnja te pozlaćuje, u tebi ona imenuje tvoje kraljevsko poslanje. I nadasve imaj na umu ovo: „Jezik u svojoj biti nije ni izraz ni samo čovjekova djelatnost. Jezik govori.“ Tako si eto govorim, oče, tako mi govori jezik sȃm posredovanjem jednoga mudrog Nijemca. A drugi Nijemac kaže mi pak da cio jezik prenosi nešto nadasve bitno. „Što jezik prenosi? Sav jezik prenosi sebe.“ Prenoseći tako sebe mimo mene, „jezik govori kao zvon tišine“. To pak kazuje onaj prvi. Pa kaže još i ovo: „Čovjek govori ukoliko odgovara jeziku.“ A odgovaranje nije drugo doli pomno slušanje, pa se tako uistinu može reći da istinski razgovor i nije drugo doli šutnjom motiviranja šutnja. Eto toliko bih imao za reći, oče. A Vi ionako šutite, pa se pobojah da nisam govorio u prazno. Neka šutnja svevišnja prekrije i utiša moja jalova naklapanja, a Vi mi s Božjim blagoslovom udijelite pravednu pokoru.