Punoljetnost – tako velika riječ za tako malo ljeta, njih tek osamnaest. No mnogo je to ljeta za nekoga tko prvi put posjećuje središnju ulicu rodnoga mu grada. Toliko sam naime imao godina kada sam kročio u Tkalčićevu, ulicu koja se gnijezdi u plitkoj udolini između Gradeca i Kaptola, tih stožernih uzvisina hrvatske metropole. S netom napunjenih osamnaest saznao sam da ona postoji, a nedugo potom prvi put sam je za sebe otkrio. Može li se nešto otkriti više puta? Više se puta mogu otkriti pokriveni dijelovi tijela, ili pak zastrti predmeti koji se prigodno izlažu pogledima i uporabi, no otkrića nepoznatih podneblja i njima pripadajućih mjesta jednokratna su i konačna. Takva otkrića ne isključuju međutim računicu kojom se nepoznato mjesto može predvidjeti. Geografsko ili pak znanstveno otkriće nerijetko se uspješno anticipira i detaljno planira, poput pothvata mapiranja neistraženih područja, ili pak poput nagovještaja budućega otkrića do tada nepoznatih kemijskih elemenata, koje je Mendeljejev u svome periodnome sustavu znalački predvidio i tablično obilježio s tri pripadajuće lakune. Tako je nekako bilo i s lakunom u gradskoj mapi koja se rastvorila na zaslonu mog uma. Znao sam naime još i ranije da se na toj lokaciji mora nalaziti određeni toponim i njemu pripadajući sadržaj, no tada još nisam poznavao njegovo ime. Nisam poznavao sliku toga područja, još manje njegovu priliku. Bilo je to za me zagonetno mjesto, s odstojanja privlačno upravo zbog svoje tajnovitosti – nepoznanica okrunjena mističnom aureolom. Saznavši poimenice za dotičnu ulicu, neko sam se vrijeme skanjivao posjetiti ju. Odlagao sam trenutak dokinuća te nepoznanice, trenutak kada će se izmaštani zamišljaj rasplinuti u susretu sa stvarnim stanjem stvari, konkretnim 'stanjem na terenu'. No jednoga dana odlučio sam se na zaokret. Odlučio sam izravnim uvidom ispuniti spoznajnu prazninu i tako poništiti slijepu pjegu koja je zastirala uvid u cjelovitu vizuru gradskoga središta. Naumio sam – drugim riječima kazano – pravovremeno i pravovaljano odrasti. U nedostatku prikladne službene inicijacije u svijet odraslih (matura je tek profani obred u kojem je zabačen izvorni ètimōn toga pojma) dostatan je kao nadomjestak posve proizvoljan, neugledan, svake pompe lišeni čin, odabran tek zbog pridodane mu simbolične dimenzije. Valjalo je njegovim posredovanjem raskrstiti s djetinjim svijetom mašte; trebalo je bez ostatka prionuti uz golu stvarnost. Tako se i zgodilo. Odabrao sam jednu sunčanu subotu kao prikladan dan za ostvarenje svoga nauma. Pristigavši tramvajem na tadašnji Trg Republike, s nemalim uzbuđenjem krenuo sam prema Splavnici, uličici koja vodi do širokoga stubišta glavne gradske tržnice. Znao sam da se s lijeve strane nalazi zavoj iza kojega se pruža terra incognita, u koju ću s avanturističkim poletom za tren unići. Bio je to za me nadasve svečani trenutak. Toga dana stara Tkalča za mene je postala stvarnost, posve nova (a i sama Tkalčićeva netom je bila obnovljena radi Univerzijade). Učmala stvarnost perpetuirajuće svakodnevice prodrmana je bila zapuhom novȉne, onog neponovljivoga trenutka kada po prvi puta nešto vidimo, osluhnemo, dotaknemo. Zakoračivši u tu obnovljenu stvarnost, kao da sam po prvi put unišao u Svijet. Taj svijet nije bio onaj 'bijeli svijet' koji se proteže onkraj granica zavičaja; bila je to zbilja koja se tajnovito smjestila upravo posred njega, u njegovim sjenovitim njedrima. Koliko god u stvarnosti bio malen (zapremivši svojom dužinom svega nekoliko stotina metara) taj zbiljski svijet doimao se golemim, budući da je bio pripremljen i premjeren doživljajem otkrića. Istim otkrićem odmjerena je bila i moja, ritualno i simbolički ostvarena, punoljetnost. Svijet odraslih postao je za mene zbiljan, postao je aktualan. Bio je jednokratno otkriven, bio je posve nov.

Ne puno ljeta kasnije, tek tri do četiri godine, pojam gole stvarnosti zadobio je posve drugačiji predznak. Tmurni zimski dan i uobičajeno zagrebačko olovno sivilo u potpunosti se preklopilo s mojim tada već okorjelim nujnim raspoloženjem. To je stanje trajalo i trajalo, i nije se doimalo da će minuti tek tako. Umjesto da mi donese uzbudljive trenutke o kojima sam nekoć zaneseno maštao, punoljetnost me je otežala terorom prava i sloboda, kao i nalogom nepodijeljene odgovornosti. I nadasve: sveprisutnom rutinom kojom je prožet svijet odraslih. Ščepala me je snažno, da bi me iščupala iz onoga središta, onoga podneblja u kojem lahor novȉne uvijek ravnomjerno piri. Moje djetinjstvo, to razdoblje unekoliko nalik mitskome zlatnom dobu, ostalo je iza mene; svakodnevica je bila tek podnošljiva, a budućnost posve neizvjesna. Dok sam se jednoga kasnog poslijepodneva poslovično oneraspoložen vraćao svome domu, sinula mi je neočekivana pomisao. Prvo ustvrdih s gorčinom: sunce mi nije sinulo već tjednima i mjesecima, bilo ono izvanjsko, bilo sunce nutarnje. Potom se zapitah: nije li moj čemer tek prirodna posljedica nataloženih sedimenata navike, ponavljanja uvijek istih radnji istim sljedovima, kretanja istim putanjama, prežvakavanja uvijek istih misaonih uvida? Nije li melankolija punoljetnosti prirodan ishod minule bezbrižnosti djetinjstva, bezbrižnosti s okusom novuma? I obratno: nije li 'ono novo' nepatvoreni biljeg spokojnoga prebivanja u sadašnjem trenutku, onome trenutku koji traje vječno? Hodajući Ilicom približavao sam se skretanju u Frankopansku, i u tome sam trenutku odlučio podložiti se jednostavnom misaonom eksperimentu. Nalazim se eto po prvi put u Zagrebu – jerbo sam turist, a takvima je svako podneblje, svaka varoš, svaki kutak lijep i uzbudljiv jer je nov naprosto – i po prvi ću put u životu vidjeti prizor što se pruža iza ugla, prizor koji sam inače poznavao u vlas, koji sam mogao žmireći nacrtati. Tako se uistinu i zgodilo. Zakoračio sam u Frankopansku kao što sam onomad kročio u Tkalčićevu, kao što sam u mnogim prilikama unišao u nebrojene ulice mnogih talijanskih gradova koje sam u djetinjstvu imao sreće posjetiti (koji su bili onako lijepi ne samo zbog svoje dojmljive arhitekture, nego i zbog činjenice da su za me uvijek bili nova mjesta, i stoga uzbudljivi i nepredvidljivi). I gle čuda: iako sunce nije tada čudom granulo, ozarila se bila moja nutrina svjetlom onog istog novuma koji me je uveo u punoljetnost, koji me je inicirao u vedrinu nepomućene zbilje. U trenutku je bilo obnovljeno lice ulice, obnovljen sam u trenu bio i ja sam. Nikada prije viđena gradska vizura preobrazila je taj tmuran zagrebački dan, i ja sam – iskoračivši neočekivano iz staroga sebe – kročio pomlađen u Svijet.