Hvaljen Isus i Marija. Oče, posljednji sam put bio na svetoj ispovijedi prije dva mjeseca. Čitajući svojedobno jedan bestseller iz popularne psihologije što mi ga je nekoć davno s oduševljenjem preporučio jedan Vaš kolega (dotični je tek mnogo kasnije s grizodušjem ustvrdio da me je tom sugestijom nehotice izložio New Age propagandi), zaključio sam – na temelju mnogih slikovito izloženih primjera iz piščeve stručne prakse – da sam ozbiljan pacijent. Prepoznao sam se umalo u svim navedenim slučajevima, pitajući se kako da uopće normalno funkcioniram, kako to da nisam već odavno smješten u neku ustanovu mome stanju primjerenu. Ne brinite se, oče, nije da Vam dolazim s problemima te vrste, tȁ znano mi je što potpada pod kompetencije svećeničkoga dušebrižništva, i koji to teren 'pokrivaju' psiholozi, psihijatri i psihoterapeuti. Posjetio sam, štoviše, u to doba jednog uvaženog pripadnika potonje branše ne bih li mu iznio svoju stvar. Dotični me nakon svega jedne seanse ravnodušno otpravio s usputnom opaskom da je sa mnom „sve u redu“. Pomislih u sebi da mi je nutrina u priličnome neredu, ali svejedno mi bješe milo da sam dobio valjanu, makar i samo usmenu, 'potvrdu o ispravnosti' (a bješe mi drago i to da sam pripremljena novčana sredstva mogao iskoristiti za osobni kulturni boljitak). Uostalom, jedna psihijatrica kaza da smo svi mi zapravo pacijenti širokoga spektra poremećaja, a da su dijagnoze kojima su poneki među nama okićeni poput božićnih jelki, ustvari tek radne hipoteze koje nemaju zbiljsko pokriće i koje služe praktičnoj terapeutskoj obradi, kao i posljedičnom odabiru (ne)prikladnih medikamenata. Prividno koherentan pojedinac zapravo je zbir kojekakvih psiholoških i metaboličkih procesa tijekom kojih se sedimenti njegove ličnosti vazda slažu i preslaguju, stvarajući podatnu smjesu što poprima različite pojavne oblike i karakterne odlike, zavisno od kalupa društvenih prilika i neprilika kojima je kontinuirano izložen. On je psihosomatski nomad koji mijenja prebivališta poput hirovitoga backpackera, putujući od mjesta do mjesta bez plana i programa, jetko zveckajući s loncima i tavama okačenima o konstrukciju svog ovećeg, prašnjavog ruksaka. Takvima se na zvuk upozorenja možeš po potrebi i ukloniti s puta, ali s ostalim namjernicima nikad ne znaš što te čeka. Ne znaš nikada što od ljudi možeš očekivati, a to dakako vrijedi i za tebe samoga. Sad te ima pa te nema. Taj koji si netom bio više ne postoji, a onaj kojim ćeš uskoro postati puka je fantazma. Svake večeri padaš u san, pa iz sna upadaš u besani, besvjesni vakuum, pa onda jutrom tresneš iznova o golu stvarnost, da bi u zamućenome staklu zrcalne slike jedvice prepoznao sebe sama, uvijek ponešto drugačijeg u odnosu na prethodnu provjeru osobnoga identiteta. Da parafraziram onu britku narodnu: drugi špek, isto pakovanje. Ako se i uspiješ uloviti, fiksirati i utvrditi u liku donekle cjelovite osobe, postaješ onakvim kakvim te ta riječ i određuje – postaješ tvrdim, okoštalim, neprotočnim. Tada ti pak predstoji dugačak i mukotrpan proces samorazgradnje, jer tek se mekani i vižljasti pojedinci mogu provući kroz evanđeoska „uzana vrata“. Ona vrata koja vode u istinski život. Kapija je to kroz koju mnogi aspiranti smjeraju proći, dok će tek malobrojni za taj podvig snage smoći. Za što nam je onda uhvatiti se u toj neprekidnoj osobnoj mijeni? Kako sebe sama prepoznati u nebrojenim saturacijama boje kojima su naša lica premazana, boje koja predstavlja varljivi nalič našega stvarnog lica? Premazani smo svim mastima – to ne znači da smo sklizavi i neuhvatljivi u moralnome smislu, nego da smo doslovce premazani mnogim bojama, kao što ta hrvatska riječ lijepo bilježi. Jašemo pod mnogim zastavama, jedni druge napadamo, svojim bližnjima klipove podmećemo. U istoj smo osobi u istome trenutku i general Custer i Crazy Horse. No da ne okolišam, oče… Htjedoh reći da se prilikom pripreme za sakrament pomirenja uvijek nađem u sličnoj nevolji kao i pri onodobnome čitanju spomenutoga psihološkog štiva. Listam podrobno razrađene brošure i deplijane sračunate kao ispomoć za valjani ispit savjesti i zaključujem da sam pravi pacijent od grješnika. Deset zapovjedi Božjih, sedam smrtnih grijeha, izdašni popisi od samoga Sotone nadahnutih običaja i praksi, pojedinaca i udruga, koji vrebaju svakojake naivčine ne bi li ih zaveli na stranputicu. Kada u konačnici prođem kroz sito i rešeto vlastite introspekcije navođen spomenutim ćudorednim smjernicama, jedva da se mogu s nova sakupiti. To što od sebe uspijem sabrati i od rasutoga tereta probrati, donosim Vam i ovaj put na uvid, pa mogu samo biti zahvalan što – kroz rešetkastu mrežicu kroz koju virite – imate tek mutnu evidenciju stvarnoga stanja stvari. Da ne bih odveć skrupulozno rovario po svojoj savjesti (kinjiti se kojekakvim sitnicama također nije preporučeno), izdvojio bih ovom prilikom grijeh koji držim svojim, možda i ponajvećim, izazovom. Grijeh koji se – nekim neobičnim propustom nadležnih znalaca – čak i ne ubraja u grijehe službeno propisane. I na nj sam naišao u jednoj knjizi na koju bi se zacijelo također mogla prilijepiti upozoravajuća etiketa 'novovjeke' duhovnosti. Štoviše: njezine znakovite moderne preteče. Elem, spominje se toga grijeha u tome svesku jedan razroki čova mrkog brka, duhovni učitelj raskošnoga 'nutarnjeg' znanja, čija su učenja, posredovana njegovim vlastitim knjigama i knjigama njegovih učenika, s vremenom postala neobično utjecajna i popularna među ljubopitljivim duhovnim tragačima. U ta učenja ubrajaju se i pomna psihološka sondiranja čovjekove naravi, što su ih poneki među njegovim učenicima s uspjehom združili sa svojim bogatim stručnim psihologijskim iskustvom, razradivši počela i metode takozvanoga rada. A osobito znakovit nalaz jedne od otvorenih sondi ukazuje na osebujno obilježje čovjekove receptivne naravi. Riječ je o naizgled bezopasnoj, reklo bi se čak i sasvim poželjnoj psihološkoj odlici – o prijemčivosti, odnosno podložnosti sugestijama. Tu je odliku dotični istaknuo kao ponajveću ljudsku slabost. Biti prijemčiv nije kakav čin, a još manje grješan čin. Ali ni grijeh u svojoj biti nije djelo, nego temeljna čovjekova raspoloživost za nj. Ostaje za utjehu to da se grijehom poima tek onaj prijestup koji smo osvijestili kao takav, jer tek u tome trenutku za njega možemo uistinu i preuzeti vlastitu odgovornost. Za utjehu ili za pokudu, kako se već uzme. Prijemčivost je utoliko tek neosviješteni potencijal za generiranje svakojakih prijestupa. To je – rekao bih tako, oče – grijeh in nuce. Kada iz te sjemene čahure on tek proklija, promeće se u malenu klicu, prijestup kratkoga dometa. No ako previdimo njegov značaj i povedemo se za njime, njegovi domašaji postaju uistinu dalekosežni. Iz malene klice znadu izrasti gargantuanska debla razgranatih prijestupa. Prijemčivost naime vodi k uvažavanju, uvažavanje k privoli, a privola k poistovjećenju. Privola ili suglasnost širom otvara kapiju najrazličitijih prijestupa, koje usvajamo odnosno počinjamo bilo da smo se nesvjesno poistovjetili s njima, bilo da smo to učinili pri punoj svijesti. Privola je čin duha koji – ostvaren makar i u najboljoj vjeri – otvara pukotinu u kućištu našega bića, zjapeću pukotinu koja se vremenom rastvara u nebranjen prolaz kojekakvim neželjenim uzvanicima. A privole ne bi bilo bez naše prijemčivosti, kao što ni poistovjećenja ne bi bilo bez privole. Uvažavanje je pak neizbježna karika u tome četverodijelnom lancu, korak koji status prijemčivosti promiče u kaskadni niz svakojakih spoticanja. I eto temeljca sačinjenoga od četiri opaka sastojka, temeljca s kojim se spravljaju sve kvarne kaše koje pripremamo sebi i drugima. Oče, priznanjem: prijemčiv sam od glave do pete. Uvažavam tuđe mnijenje o sebi, kojekakve tričarije poput časovitih vremenskih neprilika, a kinjim se i zbog nedostatka uvažavanja drugih. Privolu svoju dajem svemu i svačemu, a posljedično se s koječime i poistovjećujem. Koječemu pripisujem svoje 'ja', prelijevam se preko ruba svoga jastva u bezmjerna mnoštva, pa više i ne primjećujem razlike, ne razaznajem sebe u beskonačnim modalitetima najrazličitijih drugih. Čeznem, oče, slobodi od terora beskonačnoga poistovjećivanja, od vječnog identitetskoga glavinjanja. Zalijepljen sam svojim osjetilima za preobilan svijet, sljubljen sam s površinom zrcala u kojem vidim mnoštvene odraze svojih raznolikih lica. Bivajući sve, uistinu sam ništa, jer od toga svega ništa uistinu ne biva mnome. Gdje je tu moja bit, oče? Imam li je uopće? Lišen nje, ja nemam nikakvu dobit. Bez biti, moje biće uskraćeno je za svaku dobrobit. I znadem dobro što ćete mi reći: „Obratite se i vjerujte u Evanđelje.“ Ili ćete mi kazati pak ovo: „Ako se ne pokajete, Vi ćete propasti.“ Zato i jesam ovdje, oče, da steknem izgubljeno pomirenje, da se kajanjem svojim iskupim, da se uistinu obratim. Da se, štoviše, obrnem izvana prema unutra, jer jedino tako mogu umaći grijehu prijemčivosti. Što bi prijemčivost bez petero čula? Čemu bi davala svoju privolu, s čime bi se ona poistovjećivala? Metanoia mi treba, oče. I to u izvornom, etimološkome smislu toga pojma – nadići mi valja moj vlastiti um. Jer „ako ne počnete razmišljati na nov način, i vi ćete tako propasti“. Još preciznije bilo bi reći: moj mentalitet. Sve moje navike, sve moje akcije i reakcije, sve obrasce mojega rezoniranja valja mi preobraziti. Riječju: svu moju ćud. Pa neka volja Višnja odmijeni moju volju; neka duhovna volja u meni ojača, da se uzmognem riješiti svega pogibeljnog drača. A Vi mi, oče, u dosluhu sa Svevišnjim, podajte za pomirenje zadovoljštinu Njemu milu.