Hvaljen Isus i Marija. Oče, posljednji sam puta bio na svetoj ispovijedi na drugu nedjelju u godini. Dopustite mi trenutak iskrenosti (nije li ovo pravo vrijeme i mjesto za nju?): loš sam materijal za vjernika, oče. Kao da sam sazdan od nakupine pijeska, koju ni Božji dlan podmazan pljuvačkom Njegovom nije bio kadar sabiti u postojani grumen gline. Svojom podatnom sipkošću ispunjam svaki kalup po vlastitoj mu mjeri, pa tako neprestance mijenjam lica i naličja, temperamente i raspoloženja. Bivam na sliku i priliku svega što me dotakne, svakoga tko preda me stupi. I najmanji lahor raspuhuje me poput proljetne peludi i raznosi unaokolo. Prianjam uza sve površine, prodirem u sve pore, ne bih li proniknuo stvari, ne bih li drugima ušao pod kožu. Ne bih li na koncu, proževši ih posvema, u njima samima pronašao sama sebe. Mijenjam agregatna stanja kako god mi bude milo. Razlijevam se od miline, pušim se i pjenim, a stvrdnut u blok leda samoga sebe još i više cijenim. Gordost i uznositost uzgone me u vis, a već drugog trena malodušjem se zaodijevam, pa s visoka stropoštavši se još i niže padam. Spopadoše me svakojaki grijesi; ne njih sedam, nego sedamdeset puta sedam. Čitava legija u meni prebiva, svaki od njih sebi svoje zahtijeva, sebi svoje traži, svoje grijehe meni podmeće, meni upućuje svoje laži. A ja sam skrban domaćin, pa ih trpim, pa njima još i služim. I ponekad se pitam: kome od te šarene svite ponajviše nalikujem? A nerijetko se pitam, baš kao i sada: tko je taj koji se u meni stalno pita? Tko je 'ja' koji u meni povazdan skita? I čemu to težim, čemu se zapravo nadam, kome povjerenje svoje da dadnem dok se drugome gorko jadam? Sjedim, oče, na više stolica odjednom. I tješim se govoreći si: tȁ to je tek jedna stolica s više nogu. Jedna stolica sa sto lica. Sto lica bez i jednoga naličja. A i lica ta kao da su sve bljeđa i bljeđa, pa se kroza nj providi onaj blistavi svjetlosni veo, posljednja koprena kojom je zakriveno bezlično naličje svega. Ništarija sam, oče, jer me se dotiče sve tvarno, a ništa mi se ne prima od onoga što je stvarno. Ništa, oče, Ništa je ono čime se doista zanosim i čemu uistinu stremim. I ništa drugo namiriti me ne može, jer sve ostalo nije ništa doli puka tlapnja. Cilj drugi ne gađam nego u Ništa sveudilj ciljam. Pa računam: sve ili ništa – bit će onako kako On u meni sniva.