Hvaljen Isus i Marija. Oče, posljednji sam put bio na svetoj ispovijedi o Svetome Lovri. Iako nismo na graničnome prijelazu, a vi niste carinik kao što ni ja nisam putnik, izjavljujem skrušeno da imam nešto za prijaviti (u protivnome i ne biste morali slušati moje ispovjedne litanije, pa biste za utjehu slušali litanije drugih). Prijavljujem obilan teret što ga prevozim u nevidljivome kućištu svoga bića. I unekoliko računam s Vašom obzirnošću, jer i sami ste vjerojatno svjesni da bi ste – poput hirovitoga policajca koji od zaustavljenoga vozača zahtijeva detaljan pregled pomoćne opreme – svojim dodatnim upitima sasvim sigurno pronašli kojekakve manjkavosti u 'mekome sustavu' moje savjesti, zacijelo čitav niz generičkih neispravnosti, a možda i pokoju, dobro prikrivenu, kardinalnu falingu. Pa eto, ne bih li preduhitrio Vašu brižnu pomnju, otvaram samovoljno pretinac dobro skriven, u kojem robu upitne legitimnosti krijem. Nije riječ – neka bude odmah jasno – o konkretnim moralnim prijestupima, ni o neočekivanim rafiniranim iznenađenjima, poput onih koje pronalazimo u skupocjenim pakiranjima prvorazrednih pralina. Radi se o samome temeljcu, bez kojega ne bi bilo moguće zakuhati ni jedan dvojbeni pripravak, ni jednu moralnu kušnju, a kamoli tek gdjekoji teži prijestup. Ako sami već ne pretpostavljate, evo dakle što je posrijedi. Riječ je o prvorazrednome nalogu razboritosti: biti dosljedan, konzistentan, odnosno koherentan – u mislima, riječima i djelima. I to u dva vida – tamo gdje je taj nalog potrebno ostvariti, ili pak tamo gdje ga je poželjno previdjeti, zavisno već od konteksta (jer gdje to ima kojega teksta bez njegova konteksta?). Na što konkretno pomišljam, pitate se? Dat ću Vam nekoliko rječitih primjera. Polog vjeroispovijesti pretpostavlja savjesno ispovijedanje vjerovanja. Novija postkoncilska praksa nalaže nam ispovijedanje nicejsko-carigradskoga namjesto apostolskoga vjerovanja. Ovo prvo je opširnije i daleko konciznije, pače skrupuloznije u odnosu na potonje, ne bi li se u nj uvrštenim potankostima zapriječile eventualne doktrinarne bludnje u nesavjesnih i površnih vjernika. Odatle u njemu tolika ponavljanja i detaljna izlaganja. No kojim je to pomanjkanjem dosljednosti iz nicejskoga creda – pitam se izgovarajući ga uvijek iznova – u njem ispušten središnji preduvjet kršćanske vjere, a koji jest prisutan u potonjem credu? Ne to da je Isus Krist uskrsnuo (što doista jest sama srž 'radosne vijesti'), nego da je uskrsnuo, a da pri tome nije umro?! Shvaćate me oče, prizivam u svome zahtjevu za dosljednošću glasovitu Tertulijanu pripisanu izreku: credo, quia absurdum – vjerujem jer je besmisleno. Doista bi bilo nedosljedno vjerovati da je Isus iz Nazareta uskrsnuo, a da prije toga nije umro. A tako se doista ispostavlja, u za me dvojbenome retku nicejskoga vjerovanja: „Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan.“ Toliko se nijansiranih inačica dogmatskoga pravorijeka navodi u prethodnim redcima vjerovanja, a u ovome je pak uzmanjkao navod same naravne pretpostavke uskrsnuća! Oprostite na suvišnoj skrupuloznosti i neprimjerenoj opasci, ali niste li i Vi dojma da se tu radi o nesretniku živo zakopanome, o jednoj od onih mučnih scena kakvima obiluju Tarantinovi filmovi? Ili pak – ne zamjerite na neumjesno slikovitoj prispodobi – o Jarcu Živodercu iz podjednako mučne narodne pripovijetke? Čovjekoliki Bog umro je na križu i sišao u boravište mrtvih, da bi nakon tri dana uskrsnuo – tako vjerujem zajedno s Kvintom Septimijem Fiorencijem iz Kartage, i to upravo stoga jer je tako što posve besmisleno. Neka dakle uđe u ispovjedni zapisnik da sagriješih mišlju i riječju, budući da, od slobodne mi volje za dosljednošću besmislenoga, dodajem ispuštenu riječ 'umro' pri izgovaranju spomenutoga retka. A evo i primjera koji ukazuje na nemogućnost bivanja dosljednim na nedvosmislen način. Kako biti konzistentan u svakodnevnome prakticiranju uzornoga, pače savršenoga života, kada je i sam Isus u svojim zahtjevnim nalozima ponekad, makar i prividno, nedosljedan? Zar On ne reče: „tko se mača laća, od mača će i poginuti“? A drugdje pak dometnu: „nisam došao donijeti mir, nego mač“. Odgovorit ćete mi dakako da je tu riječ upravo o kontekstu, a potom i o alegorijskome tumačenju pojedinoga teksta. Evo i srodnog primjera takve zbunjujuće nedosljednosti: „budite dakle mudri poput zmije“. U Otkrivenju đavla se naziva 'starom zmijom', a i sam Isus na drugome mjestu sikće ove riječi (obraćajući se farizejima i pismoznancima): „Zmije! Leglo gujinje!“ I tu se dakako radi o dužnom uvažavanju i razumijevanju konteksta. No nije li svaki kontekst poput ruskih babuški – manja se nalazi u onoj većoj, veća pak u još većoj. I, jao si ga budi, jedna za drugu najčešće ne znadu. Jer to nije onaj horizontalni kontekst, takozvani diskurzivni lanac sazdan od karika mnogih relativnih istina međusobno položenih na istoj vrijednosnoj razini. To je kontekst vertikalan, u kojega su karike spregnute po načelu hijerarhijskoga rasporeda. Kada bi se nesklapne, pače sukobljene mnogostrukosti razlikovnih pojavnosti iz svoje horizontalne protežnosti prebacile u vertikalni položaj, sve bi se one uravnotežile same od sebe, pavši na onu prečku hijerarhijske ljestvice koja im je unaprijed dodijeljena na osnovu zacrtanoga im mjesta u izvornome poretku cjeline. One cjeline koju zapadna filozofijska tradicija naziva Velikim lancem bića. Elem, nije lako biti dosljedan ni u četiri zida kršćanske objave, a kamoli kada se ziđem obuhvate sve poznate religijske konfesije, kojekakve životne situacije, i konačno – čovjek kao takav. Nije li on hodajuće oprimjerenje nedosljednosti, nemogućnosti ostvarenja naloga koherencije u mišljenju, kazivanju i djelovanju? Nije li on, kontekstualno gledajući, raščetvoreno biće, razapet na razmeđu naravnoga i nadnaravnoga pola svoje naravi? Čovjek je sama utjelovljena nedosljednost, barem kada je riječ o palome čovjeku, o Adamu koga smo svi slijednici i generički izdanci. Izuzeće od usuda čovjekove nedosljednosti mogla bi nam osigurati tek varljiva pretpostavka da je čovjek dosljedan u svojoj nedosljednosti. No to bi već bio – zacijelo se sa mnom slažete – svojevrsni lukavi sofizam, sračunat u jalovu obranu neodržive premise. Vi opravdano govorite da smo pologom objave upravo pozvani na nasljedovanje onoga tko jest bio savršen, čije poslanje jest bilo u djelotvornom otkupljenju paloga Adama. No ja eto priznajem – i pred svetim oltarom iznosim svoje grješne tvrdnje – nemoguće mi je biti dosljednim, pa čak i u svojoj kobnoj nedosljednosti. Točnije: nije mi moguće biti ni dosljedan niti nedosljedan, a da pri tome nekoga ne nagazim, neku moralnu granicu ne prijeđem, neki sveti nalog ne prekršim. Jer osim što bivam pojedincem, ja sam i čovjek. A to će reći sveukupan čovjek, u kojem se sabiru svi postojeći pojedinci, ma koliko oni bili različiti i međusobno razjedinjeni. I što učestalije sabirem tuzemna iskustva, to s više zebnje uviđam kako je ostvarenje razboritog imperativa dosljednosti i koherentnosti nemoguća misija. Koherencija moga bića sapeta je naravnim usudom mojega 'ljudskog stanja', koji me poput divljih konja sveudilj razuđuje. S tim se stanjem teško mirim, ali ga ujedno i prihvaćam. Jer samo tako mogu prihvatiti i bližnjega svoga, koji nije drugo doli tek jedno od nebrojenih naličja moga vlastita lica. I taj uvid neka bude zalog otkupljenja mojih grijeha, zalog koji polažem pred ranjena stopala uskrsloga Nazarećanina. A meni ne preostaje drugo doli da se prestanem trsiti ne bih li pravodobno bio dosljedan ili pak nedosljedan. Preostaje mi tek da budem naprosto, pa će – budem li dopustio da bitak sȃm mnome biva – moje bivanje biti uistinu svrsishodno, koherentno i cjelovito. Da ne kažem: moralno izvrsno. Vrlina naime nije uzrok nego posljedica, kako netko mudro reče. Uzalud nam uvježbavanje ispravnoga djelovanja; ono će sȃmo nadoći kao prirodan učinak autentičnoga bivanja. Vas oče na koncu molim da prihvatite moje zdušno pokajanje i posredujete Višnjemu ova besmislena naklapanja na nakanu višega smisla – moga nadasve žuđenoga pomirenja.