Hvaljen Isus i Marija. Oče, dolazim k Vama iznova, ovaj put nakon šest nedjelja, u zoru korizmenoga ciklusa. Zasigurno već i sami znate s čime Vam ponovo dolazim, koji teret za sobom opet povlačim, čime to uvijek nanovo iskušavam dobrostivu pomnju Vaše raspoloživosti. Tȁ opterećujem Vas sveudilj istim stvarima, pred Vas iznosim vazda istu staru kramu (da ne kažem: ustajalu karmu). I neugodno mi je zbog toga, kako pred Vama tako i pred Bogom. Recikliram, štoviše, tuđe grijehe, jer nisam dovoljno odvažan, nisam dostatno maštovit da počinim prijestup nečuven, ili makar unekoliko osebujan. Tek sam u svojoj osrednjosti autentičan (da se poslužim tuđim riječima, jer i tuđe riječi kao svoje preuzimam). Prtim povazdan tuđu prtljagu i nikako da je zbacim s bolne grbače. Ergo: nosim sve torbe i jesam magarac. A popudbina njihova već me je svojski otežala i sve me više i više pritišće uz tlo. Te davno pohranjene stvari dobrano su se već ofucale; izgubile su sjaj svoje prvotne privlačnosti. Tu su još i jedva jestivi plodovi što su za me nekoć bili slasno, upravo zabranjeno voće. Nekada zreli, puni nektara zavodljivog okusa, sada su postali kužan otpad. No to me ne sprječava da ih pohlepno i dalje ubacujem u sebe, očekujući da će mi dotrajale namirnice utoliti nezasitnu glad. Predstoji mi, tako mi svega, dobra dijetna kura, post od više sedmica, da se posve pročistim, da se sva ta bezbožna sluz iz mene ocijedi, da se moje suptilno tijelo temeljito procijedi. No da ne okolišam više, oče (jer ispred ispovjedaonice još mnogi u potrebi čekaju na svoj red), prijeći ću na ono što Vam poželjeh izložiti. Poštedjet ću Vas slušanja opetovanih ćudorednih nepodopština ne bih li Vam prikazao onu prvobitnu, korijensku sablazan iz koje svi moji pojedinačni grijesi proizlaze. Sve ono što sam ikada pomislio, rekao, učinio ili pak propustio učiniti, a da pri tome nije bilo po volji Božjoj, sve to proistječe iz grijeha istočnoga, kako mu već i samo ime rječito govori. On, pravo govoreći, i nije moj, budući da je svačiji – pa utoliko ničiji – no svejedno se osjećam obvezanim zauzeti se za nj. Pardon: osjećam obvezatnim zauzeti se svojom osobnom odgovornošću za taj iskonski, arhetipski prijestup. Baštinim ga uostalom po svojoj ljudskoj ćudi, pa ga time i po svojoj naravi zadržavam. Time Vam, dakako, nisam otkrio ništa nova, oče; tȁ to je abeceda našega ljudskog usuda, početnica našega kȏbnoga početka. Taj početni kamen spoticanja izazvao je nikad okončanu lavinu stropoštalih tjelesa, lavinu koja navaljuje domino efektom svoje nanose i na suvremenoga čovjeka. Pa kud svi, tud i mali Mujo. Pali sam čovjek, oče, varljivi stvor, kvarna roba. Ako moja odgovornost za taj prvobitan prijestup i jest podijeljena s mnogima, nisam time ništa manje njome obhrvan. Stekoh dakle taj grijeh po lančanome principu, s koljena na koljeno, s oca na sina. Trnu mi zubi od kiseloga grožđa što zobali su ga bili moji stari, a ni onaj davnašnji zalogaj kobni nije toj somatskoj nelagodi odveć pripomogao. Adamova jabučica i dalje mi se koči u grlu, da me podsjeti na moju hudu sudbinu svaki put kada gutam knedle, kada kinjim nedjelima svoje nujno biće. Oštar trn zabijen u moju petu danomice me podsjeća da mi mira ovdje nema, u ovoj suzama natopljenoj dolini, sve dok ne isplačem sve svoje grješne čini, sve dok ne okajem i posljednji okrajak grijeha prvotnoga. Trn mi se taj zavukao duboko pod kožu doprijevši sve do kosti, srastavši s njome štoviše. Nakalemio se na me i zlurado pušta svoje bujne izdanke, pa ako mu i odrežeš koju trnovitu granu, izrastat će nova na njenu mjestu. I tako se granaju klice grijeha, tako se šire njegove krošnje, a moje nezdravo deblo urasta sve dublje i dublje u jalovo tlo. I sve to postade od onoga rumenog, zavodljivog ploda, otkinuta s onoga drevnoga stabla s kojega nam je bilo zabranjeno brati. Plodovi toga prijestupa množe se i množe, pa se čovjek pravo pita: ima li tome kraja? Ima li uopće kraja tome jednokratnom izgonu iz raja? I kako iskorijeniti te voćke zatrovane, kako iščupati korijen svega zla? No postavljajući sebi samom sva ta pitanja, oče, pade mi na pamet i pitanje ovo: radi li se tu doista o zlosretnome sjemenu, o pakosnome zmijskom planu? Ne kaže li mudra poslovica s pravom: svako zlo za neko dobro? Nisu li možda stablo života i stablo dobra i zla jedno te isto stablo? A ako i bjehu jedno, kada su se i kako kobno bili razdvojili? Kada smo i kako povjerovali da postoji dva namjesto jedan? Kada smo i kako postali on i ona, dok prvotno bjesmo od jednoga roda? I kada se to nebroj pretvorio u broj, strmoglavivši se strelovito u neizbrojivi bezbroj? I u kojem nam je to trenutku drveće zastrlo pogled na šumu? I poglavito: gdje je nestao čovjek? Kamo se to zametnuo onaj slavni Anthropos, taj gordi Albion, što su ga u sebi zatomili nebrojeni pojedinci? Vidite, oče, grješne misli dolaze mi jedna za drugom. Heretičke misli mi se roje, pa kad se u glavi tako zbroje, učas se dijeliti stanu. Učas se od onog istočnoga začeše kojekakvi drugi grijesi. Sagriješih mnogo, mnogi u meni sagriješiše, svaki djelić mene ponaosob, svaki onaj koji pomisli da je odjelit od Jednoga. Nije li u tome sadržan i zadržan onaj iskonski, prvobitni čovjekov prijestup? Nije li to bila tek nesmotrena pomisao o razdvojenosti? Pomisao koja naivnoga nesretnika učas uvede u nepovratni zaborav svoje božanske istovjetnosti, istovjetnosti njegova bića s bićem božanskim, zaborav u kojem se začnu san o odjelitoj mnoštvenosti, san koji snivamo još i danas. (Živi svoj san, govore mi mnogi. Ja im kažem: umri za nj! Smrtni grijeh i nije drugo doli životarenju težiti, životu se kao idolu klanjati, kumir od njega praviti.) Teret grijeha balast je pojedinačnoga, teret individualnoga. To je sablast neusporedive mnogostrukosti, sablazan drugosti lišenih zajedničke mjere. I svaka među njima optira za svoje postojanje, svaka se bori za svoju prevlast. Svaka išće, svaka za drugom svojim žudi, pa se tako međusobno uparuju i pare, množe se i dijele, sastaju i rastaju. Na nož se dočekuju, krvoločno paraju, u nakupinama se izlučevina svojih valjaju. I to orgijanje bez kraja i konca stvara privid neusporedive zbrke. Privid je to uistinu, jer kako je uopće moguće da bilo što opstoji izvan izvornoga, zbiljskoga bića? Pa ipak, to primordijalno ljudsko biće nekoć je na tajnoviti način bilo zlouporabljeno, i cijenu te zlouporabe otplaćujemo još i danas. I danas zdušno vjerujemo da ovaj pokvareni svijet jest zbiljan, da uistinu jest stvaran, dočim on nije drugo doli „zadimljena ruševina izvornoga“. I ne pomišljamo ni posljednjome mišlju da bismo trebali preobraziti tu stvarnost, da bismo je trebali iskupiti, da bismo morali zauzeti iznova naš prvobitan, upravo početni položaj. Da bismo morali za se aktualizirati onu aktivnu svijest, budnu svijest, onu koja je resila to prvobitno, slavno biće. Preobraziti svoje zasužnjeno biće i potom u bljesku neizrecive slave transformirati cio svijet – to nam je dakle učiniti, ni manje niti više. Ali avaj, oče, tȁ ja tu dičnu promisao nisam u stanju ostvariti. Može ju realizirati tek onaj drugi u meni, onaj kojega sam tako podmuklo izdao, kojega sam tragično zanijekao, kojega sam lakomo prodao za škude Judine. Srozao sam se tako nisko, oče, da ponekad pomišljam da svojim vlastitim snagama mogu iskupiti sebe sama. Treba me spasiti od mene samoga, oče. „Treba zaštiti život od živih.“ Umrijeti mi je, oče, za sebe sama. Osobnost se naša prometnula u mračno skrovište plahe nam duše, a zapravo bi trebala biti obasjana svjetlom iskonskoga dana. Trebali bismo iz skrovišta svoje osobnosti iskoračiti na svjetlo dana, zauzeti na proplanku pokraj izvora naš status absolutus. Postaviti se u neupitan položaj našeg izvornoga bića. No eto, „čovjek se prema vani rasporio i iznutra se zamračio.“ I u taj mrak urastaju nejestivi plodovi, u njem se žeđa i gladuje u neutoljivoj, bezmjernoj požudi, u žudnji lišenoj izvorne mjere. Eto tim se plodovima i dalje prejedam oče, i tako rasporen, rukama pridržavam svoju prepunu, otežalu utrobu; objeručke nosim taj preveliki, kužni teret. A sve što mi je potrebno jest to da aktualiziram svoju istovjetnost, da obnovim ono zagubljeno jedinstvo, da ostvarim ja-jesam stanje. No lako mi je to reći, oče. To se stanje naime nalazi na mjestu nepostojanja. „Bog je u svijetu na mjestu nepostojanja. Evidentni ne-postojeći.“ Tako govoraše jedan mudri Mađar (preminuo u godini – onoj revolucionarnoj – moga rođenja), tako prije njega zborahu mnogi mudri pojedinci diljem svijeta. Pojedinci koji su poželjeli prestati to biti za volju jedinstvenosti svog izvornoga bića. Zato, oče, predajem sebe da bih uistinu bio. Niječem sebe da bih odista stajao. Nepostojanju težim da bih ja-jesam slavio. Na početku ove korizme, oče, želim stoga zapaliti „svijetlu vatru samoprijegora“. Neka izgorim, oče, u tome presvetom ognju. Neka se moj matični, redni broj prometne u prvobitni nebroj, u slavom ovjenčani predbroj. I neka me Svevišnji obdari pokorom koju ću zdušno ostvariti na odušak istinitoga bića.