Hvaljen Isus i Marija. Oče, posljednji sam puta bio na svetoj ispovijedi prije četiri nedjelje. U tom razdoblju jednom sam propustio nedjeljnu misu, nekoliko puta propustio sam kroza zube neprimjerene riječi, a višekratno sam ispustio uzice zauzdanoga uma, dopustivši mu da se zaokupi mislima koje nipošto nisu na ponos i diku. Riječju, raspustio sam se mišlju preko dolične mjere, mjerkajući ispod oka tuđe postupke, vlastite ustupke, a i gdjekoje obline ljupke. Što sam sve propustio učiniti, prepustio bih drugome da prosudi, jer uistinu se trsio jesam da dobrim djelom još bolju priliku zaslužim. No evo što htjedoh prigodno izdvojiti kao teret svoje savjesti. Mori me što sam dopustio svome gordom egu da u žustroj raspravi nagazi dragog mi legu. Ne mislim da sam, polemički gledajući, bio u krivu. Naprotiv, sagriješih budno, s punom sviješću, jer se drznuh da se neprilično uznesem svojom vlastitom savješću. Uzoholio sam se ponosom pravednika, priznajem oče, na svoju sramotu i njegovu štetu. A da stvar bude tim gora, počinih taj grijeh čak dva puta, iako u razmaku od više desetljeća. Prvi puta mu zamjerih što je naprasno digao obiteljsko sidro i promijenio prebivališni vez, novo podneblje odabirući za svoj daljnji životni tijek. Oglušio se on – mišljah tada – o moralni značaj ondašnjega ratnog spleena, donijevši svoju odluku u korist tuđeg ideološko-političkoga spina. S njegova vidika motreno, ta je prijelomna odluka bila opravdana i valjana, iako znatnom gorčinom obojana. Za me je pak predstavljala neravnotežu između dugovne i potražne strane njegova moralnoga salda. Znakovitost toga čina raspalio je u meni plamen prijekora, pa sam – umjesto da budem neutralnim svjedokom – postao svjedokom optužbe svome pritajenom nutarnjem tužitelju. Štono se kaže, 'prebacile' su me uskovitlane emocije i prizemljile na krivu nogu. A kada se tako štogod zgodi, pravica je, uvjeren si, vazda na tvojoj strani. No uznositost moga prosudbenog žara bila je na sreću kratkoga daha, pa je doskora naše prekaljeno prijateljstvo iznova i bez zadrške uzelo maha. Na daljinu doduše, jer s distance je ponekad lakše povezati konce. Kantautor Đole bio je u to doba soundtrack njegova filma – čujni i vidljivi dokaz (gledajući barem s one strane) da tamošnja olovna vremena imaju i svoje svijetle dane. Njegov Balašević bio je istinska moralna vertikala, što je visoko stršala iznad naširoko rasprostranjenoga kala. U mojim je pak očima taj panonski bard bio anđeoski skladatelj i vraški dobar stihoklepac, no ponekad ujedno i promoćuran kockar koji je u promiješani špil znao ubacivati obilježene karte. Bio je igrač koji je igrao više od igre, želeći sačuvati stečenu slavu, vjerne ovce i solidne novce. Ovo je tek usputna digresija oče, i nemojte me držati za riječ. Uostalom, „ako su lagali mene i ja lažem Vas“. Moj Balašević zauvijek će ostati onaj starmali melankolik, koji spjevaše barem poneki mudar stih: „stvari teku, ja se držim izvan njih“. Nebrojeno me je puta znao dirnuti do suza, pomno mi tetovirajući ganutu dušu. Stoga mu zanavijek odajem dužno priznanje, priznajući mu ujedno i sve njegove mane. No da se vratim na meritum stvari: makar se moj prastari drug i ja i ne slagali oko pojedinih stavki, nelagode u našim druženjima više nije bilo ni u tragovima. Njezini posljednji ostatci rastvorili su se u zaslađenim kavama što smo ih ispijali za njegovih posjeta rodnome gradu, u koji je dolazio hodočastiti starim slavama.

Od tih davnih vremena – kako to pjevaše rečeni pjesnik – „u vasioni su se odigrale mloge neverovatne pojave“. Nakon Amerikanca, Rusa i Kineza, u svemiru se danas vrte tisuće i tisuće Muskovih satelita. Majčica Zemlja ucviljeno oplakuje nebrojene čete svojih uzaludno stradalih sinova. Majka Rusija preživjeloj dječici prijeti se postati zlonamjernom maćehom. Majka Hrvata pak ukipljeno svjedoči o zaludnosti rijetkih iskoraka u tami našega povijesnog mraka. Veće je zlo istisnulo mnoga manja, pa se i neka druga zagubljena zajedništva ponovo kale na tinjajućoj žeravici zajedničkog usuda. I eto, upravo u takvoj prevrtljivoj atmosferi zaiskrila je neki dan između nas dvojice varnica potencijalnoga razdora, pojavivši se u bezazlenoj prilici elektroničke razmjene, takoreći niotkuda. Povod je i ovaj puta bila ona ista, stara društveno-politička rana, koju rastvaraju neke nove prilike, po kojoj ruju neki novi klinci. Ulje na vatru dodali su, za kavgu uvijek spremni, dežurni medijski potpirivači, koji s puno mara nastoje posijati sjeme nepovratnoga razdora. Tako čini se mora biti kada se društvena pravičnost zlosretno okušava na jalovome tlu utaborenih osobnih identiteta. (Znate i sami, oče, kada razjareni ego jača, sklanjaj se gdje možeš jer jamačno će biti plača.) I osjećam, opet iznova, kako se u mome biću bude stari demoni. Ćutim, s nova, da se u moje emotivno tijelo zabijaju nazubljene osti. To mi gordost moga 'ispravnoga' stava ponovo utjeruje oholost u kosti. Jer ja sam dakako i sada u pravu. Pravica je i opet na mojoj strani, i sve tako dok ne zastranim, dok ne skrenem s pravoga puta, dok se ne uzoholim ovoga ili pak narednoga puta. A pri tome sasvim dobro znadem da su polemički argumenti varljiva roba, da istinoljubivost zazire od nepokolebljiva stava, da na koncu konaca mi sami, prije ili kasnije, kušamo kašu koju smo za drugoga pripravili. I da ne bude zabune molim: ako moj drevni prijatelj i misli drugačije od mene, nije mi zato i manje drag. Sveudilj ga štujem i zauvijek ga imam rad. Zato se, da sada dovršim oče, ufam u pravorijek višnji. Neka po Njegovoj pravdi i po našim zaslugama bude skrojena pripadajuća nam krivda. I neka mi, na kraju oče, po Vašem posredovanju, Svevišnji Otac odreže pokoru milosnu.