THE END. Tako smo te riječi izgovarali u ona daleka pučkoškolska vremena, kada još nismo znali sricati DI END, kada smo u nevjerici slušali kako „sve ptičice izgore“, kada su se na vratima dućana još uvijek nalazili opaki VUCI. U tome nježnom uzrastu nismo još znali da nam susjedi pišu 'po Vuku', ali jesmo poput njih znali čitati onako kako nam je bilo napisano. Zamračila bi se slika na televizijskome ekranu i te dvije karakteristične riječi označile bi kraj filma. Onda bi ekranom krenula hitro uzdizati se sitna slova posložena u nečitljive riječi, sve da bi naposljetku i toj užurbanoj promenadi došao kraj. Konac konaca objavio bi ni manje ni više nego majstor odjavne ceremonije: Nenad Pata. Njega bi pak najavio njegov pobočnik Kruno Simon, koji je u to vrijeme još uvijek bio nezaobilazni prevoditelj, desetljećima prije no što je njegov unuk istoga imena i prezimena postao nezaobilaznim košarkašem. Simon i Pata brižno bi nas dopratili do kraja odjavne špice i još jedna priča bila bi, nažalost, gotova. I Daša bi nas na tu neumitnu činjenicu prolaznosti redovito podsjećala na kraju svojih, uvijek novih, animiranih zgoda: „I najljepša priča prođe, k'o što prođe svaka sreća…“ Gorka je to bila spoznaja i na nju smo se morali uvijek iznova podsjećati. No neka druga priča toj priči bi uslijedila, neka druga sreća posrećila bi se nama mališanima. Kraj bi, naime, uvijek bio ujedno i najava nekog početka, bilo da se radilo o početku pripreme za spavanac, ili o početku popodnevnoga školskog turnusa. Jer i škola je u ta negdašnja vremena bila prava svečanost, unatoč obligatnim plavima kutama i nezgrapnim mungosicama. A priprema za spavanac najavljivala je barem osam sati uzbudljivih, upravo filmskih snova, s nama samima u glavnoj ulozi. No prava najava novoga početka započela bi uvijek iznova onom prepoznatljivom lavljom rikom ovjenčanom zavijenom filmskom vrpcom, uz koju je stajalo ispisano TRADE MARK. Upravo tako, a ne TREJD MARK. Što je to značilo, pojma nismo imali, ali znali smo da nakon toga slijedi komad slašću ispunjenoga vremena. I stripove smo tada gutali sa slašću, osobito one prvorazredne, kojima je na naslovnici jasno i nedvosmisleno (tik ispod naslova) bilo istaknuto jamstvo njihove provjerene kvalitete – „fantastični strip“. Sve u svemu, bila su to fantastična vremena. Čitale su se i gledale tiskane avanture Princa Valianta, poput one kada je po odlasku iz rodne mu Thule nabasao na Špilju vremena, u kojoj je susreo Vrijeme personificirano u liku starca, „posljednjeg osvajača svih stvari“. Izgubivši hrvački duel s njime, pretvorio se u malaksaloga djedicu, koji je tek zahvaljujući eliksiru mladosti što mu ga je na izlazu iz pećine pružila čarobnica sretno povratio svoj mladenački izgled. „Kako je užasno biti star i slab, i kako je divno ponovo biti mlad i snažan“ – uskliknuo je raširenih ruku i ozarena lica pomlađeni princ. Tako je to, eto, tada bilo. Svaki kraj bio bi najava nekog početka i donosio je mnoga, redovito ostvarena obećanja. Onemoćalosti bi uslijedila obnovljena svježina, hudoj nevolji krepka utjeha. Bila su to uistinu fantastična, neponovljiva vremena.
A danas? I danas još uvijek čitamo kao što pišemo – nenačitani smo jednako kao što smo i nepismeni. A svemu ostalome došao je kraj. Kruno hakla za K. K. Samobor, Simon i Pata su pod zemljom, na njoj riču i prepucavaju se mladi lavovi. Obistinilo se davnašnje proročanstvo Ray Daviesa iz Lole: klinci su postali klinke i obratno. Mladci nalikuju malaksaloj kljusadi. Spavanac je postao mȍra, mȍra je postala 'noćna mora', svakodnevica je postala snomorica. Ljudi su jedni drugima postali vuci. Gradovi gore, gore i šume, a u njima i ptice. Stvarnost nam je postala sajens fikšn, a njezin trejdmark – Neuralink i osmijehom ovjenčana čeljust Elona Muska. Užurbana promenada postala je stampedo koji galopira ususret nadirućem kraju. Čekamo još samo da nam se ekran zamrači i da nam ceremonijalni majstor odjavne špice pompozno objavi konac naše priče. Pa tko bude živ neka sriče.