Pristupiti rubu visoke litice, ili pak nebodera, i pogledati u podnožje. Svatko tko je barem jednom imao to iskustvo znade da provalija vabi, da magnetično privlači. Nije ti jasno zašto je tome tako, ali da jest tako – jest. Zato se oprezno primičeš, bojažljivo pogledavaš i hitro povlačiš. Možda i prilegneš, pa puzeći promiliš nos preko ruba, sve da bi sa sigurne distance stekao uvid u vrtoglavi ponor koji se pred tobom otvara. Što ti to treba, pomišljaš? Hvali bezdan, drž' se kraja! Jer nisi još došao do kraja puta. Život ti se omilio i rado bi se još malo njime sladio, rado bi se pogostio za onim prepunim nordijskim stolom. Od svega bi pomalo kušao, pa i ponio sa sobom da ti se nađe pride još i prije no što ogladniš. Pa ipak, rub taj neodoljivo te privlači, stoga mu uvijek iznova prilaziš. Jer brid je zamamniji od zaravni. Koketiraš s njime, primičeš mu se i odmičeš. Ne ufaš se po njegovoj oštrici hodati, preko nje se ne želiš sunovratiti, u zaleđe ne priželjkuješ se vratiti. Biće si ruba, bit će da je tako. Ali nisi trkač po oštrici nego tek puž golać koji uza nj okolišajući plazi.
Nitko se nije bacio u bezdan tek tako, sam od sebe, osim ako nije bio pomućenoga uma pa je imperativ predanja shvatio u doslovnome smislu. No nije li suicid subliman čin, apogej slobodne volje, tog pečata čovjekova dostojanstva? Taj istodobno uzvišen i strahotan čin ima sve odlike neopozive, slobodoumne geste. Nedostaje mu tek prstohvat pronicljivosti, proplamsaj intelektualne intuicije zahvaljujući kojoj možemo spoznati da pojedine naloge – osobito one duhovnoga ishodišta – ne trebamo shvaćati odveć doslovno. Nije li uostalom apatrid Cioran rekao da bi se, lišen ideje o mogućnosti samoubojstva, odavna bio ubio. U ponor padaš tek ako se neoprezno oklizneš hodajući po rubu, ako ti netko odostraga uvali poguranac, pa čak i ako si odveć siguran u sebe, u ludost svoje kuraže. No nećeš se u nj strmoglaviti ako mu ne prilaziš, ako ne zabadaš nos tamo gdje ti nije mjesto. Jer što te uopće k njemu privlači? Što se to dolje nalazi što te tako mami? Ono dolje zamamno je tek promotreno odozgo, kao što se i ono gore nadaje kao atraktivno tek stoga što nagoviješta obećanje ponora (a ne – kao što naivno pomišljamo – zbog belvederea, zbog ubavoga panoramskog pogleda). Uostalom, u riječi ponor nalazi se riječca nor, od kojega se kuje pojam noriti, što znači ludjeti, budaliti. Moraš doista biti budalom da se nadvijaš nad ponorom. Neka huda ludost mora te obuzeti da mu se dodvoravaš, da s njime očijukaš. Kao da ti sama riječ kazuje: „No no, ne gledati u ponor, buš ponoril“.
No nije li upravo u tome njegova čar? Ne nudi li ponor obećanja ludosti dar? Obećanje koje jamči dosezanje onoga stanja duha koje je lišeno jarma razuma, što nadilazi ograničenosti naše tako ljudske, odveć ljudske razboritosti. Obećanje koje umjesto razuma nagoviješta 'ludu' mudrost, tu božansku odliku kojoj poneki ljudi teže, koji ljube nerazumnost jer ih privlači sila njezine teže. Nije li istinski filozof (onaj koji mudrost uistinu ljubi) ustvari hodač po rubu, neustrašivi akrobat intelekta? Onaj koji se nadvija nad mračnim ponorom uma, virkajući pri tome s onu stranu razuma? Nije li upravo on taj blade runner, istrebljivač svega ljudskoga, svega što mili i puzi, što se skanjuje otisnuti se od tla? Briga za sebe – taj prvorazredni nalog stoičke etike, ne govori li on upravo suprotno od onoga što prividno kaže, odnosno što nama nalaže? Zbrinuti se u stoičkoj ravnodušnosti pred nedaćama života, ne znači li to da svoju dušu treba poravnati, da je treba sravniti, onako kako se čovjek sravni sa zemljom kada, pavši s visoka, punom snagom ljosne o tlo. Pobrinuti se za samoga sebe, ne znači li to odvažiti se postati ne mudrim umnikom, nego upravo maloumnikom? Štoviše: bezumnikom? Luđakom – ludim đakom učitelja lude mudrosti? Onog učitelja koji te ne savjetuje „pazi“ ili „čuvaj se“, nego ti izazovno dobacuje – „skoči!“ Preskočiti sebe samoga, baciti se u bezdan sebstva, eto nerazumna naloga duhovnoga 'suicida' na koji su pozvani svi pozemljari koji koketiraju s rubom. Oni pojedinci što kotiraju u mjeri u kojoj su se uspeli na najvišu kotu. Oni koji su potom preko njezina ruba zakoračili u bezdan, ne odstupivši od nerazumnoga naloga ni za jotu.
Ćutiš li se apatridom zemaljskoga podneblja, treniraš li marno za 'skok u prazno', za potpuno duhovno predanje, za prakticiranje svetoga ravnodušja, ogluši se na one koji te brižno opominju riječima „ne naginji se preko ruba!“. Da bi ostvario taj odsudni korak, da bi zakoračio u prazno, potrebno ti je samo jedno: ne osvrtati se na prijeđeni put, ne pogledavati unazad, zanemariti sve što si ostavio iza sebe, sve što te svojim sponama veže, što te prikiva za tlo. Poslušaj stoga mudri savjet iskusnoga trenera, onoga vrhovnoga, „trenera svih trenera“. Tako kolebljivome i zdvojnome, on će ti reći očinski smjerno: „Ne okreći se, sine.“