Ljude je lakše mrziti nego voljeti. Iako većina deklamatorski ponavlja kako voli ljude, životne ih prakse denunciraju. Poruke o ljubavi su u kontekstu današnjih životnih okolnosti prispodobive s polupanom reklamom nekog prašnjavog provincijskog hotela koja više ne privlači čak ni negativnu pozornost. Drugi mit, a u vezi je s prvim, priča negativnu priču o brbljavcima. Svi imamo posla s njima, neki od nas im pripadaju onom specifičnom uzavrelom verbalnom pjenom koja nam ne dopušta zatvoriti usta, i znamo do koje je mjere tjeskoban osjećaj koji u nama može proizvesti kakav šutljivac što nam u takvim uzletima stoji nasuprot. No i ovdje je mnijenje prekrilo suštinu. Čovjek može šutjeti koliko mu volja, ali bi bilo dobro kada bi bio svjestan da je brbljaviji od najvećeg brbljavca ako čim zine izusti nešto fatalno, ili nešto intimno. Tako da nije stvar u količini nego u granici, i to jednako vrijedi i za brbljanje i za mizantropiju, kao i za njihove parnjake, šutnju i ljubav. Radi se o dvije vrste aktive, dva uzrujana, užurbana pristupa komunikacijskoj tjeskobi. A kod nje bi trebala počinjati svačija prava životna priča. ......